Entuzijasta na čelu Saveza

Malo je tako energičnih i uspješnih žena iz BiH u Švedskoj kao što je to Prijedorčanka u Gislavedu, učiteljica Sadeta Murić. Na Godišnjoj skupštini Saveza bh. udruženja u Švedskoj, Sadeta je izabrana za predsjednicu ove krovne bh. organizacije.

Uz to, u Gradskoj biblioteci u Gislavedu, upravo je bila izložba dječijih radova povodom Internacionalnog dana maternjeg jezika, koju je upravo postavila Sadeta Murić.

Pokazuje mi s ushićenjem eksponate djece iz BiH i pojašnjava da su tu još radovi djece na: albanskom, arapskom, somalijskom, španskom i vijetnamskom jeziku. Gledam radove koje su napravili učenici: Zerina Tulek 6c, Selma Tulek 3b, Dino Avdić 3c, Sofia Banjac 2b, Emina Avdic 2b, Emir Bosno 1b, te čak djece predškolskog uzrasta: Dino Fejzić, Ana Jovanović, Irma Pajić i drugi.

Dominira rad Nerme Muhović, 9. razred, koja je bila učenik generacije 8. razreda te dobila diplomu učenika godine („Åretsmodersmålselev”) za cijelu Švedsku! Naravno, u svemu tome su tragovi rada Sadete Murić:

- Izložba je upriličena povodom Internacionalnog dana maternjeg jezika. Tom prilikom smo je organizovali tako da je svo građanstvo stigne vidjeti. Cilj je bio pokazati da postojimo mi, da postoji naš rad i kako otprilke taj rad izgleda. Uspjeli smo, posjeta je bila neočekivano dobra i posjetioci su pokazali izuzetan interes. Bilo je dosta pitanja baš o imenu naših jezika, kako radimo, odakle i na koji način nabavljamo knjige i radni materijal. Mi toga imamo zaista puno i sa zadovoljstvom smo sve prezentirali i objašnjavali.

Veliku zahvalnost dugujemo našoj komuni i odgovornima u njoj jer imaju sluh za poterbe djece koja govore drugi jezik i koja treba da ga uče i usvršavaju. To pravo komuna im nikad nije uskratila. Trebao je samo neko da na to ukaže i da to zatraži. To se desilo i mi svi smo zadovoljni. Najveći interes posjetioci su pokazali za temu koju su učenici bosanskog jezika radili: ” Moj zavičaj- moja domovina”.

To se pokazalo vrlo korisnim jer su učenici samostalno pronalazili podatke o svome zavičaju, pričali o tome na času i na taj način učili jedni od drugih. Osim toga na taj način su angažovane i porodice jer su trebale djeci naći podatke o zavičaju koje smo poslije potvrdjivali ili korigovali na času. U švedskoj školi se često žale na roditelje strance, ima tu istine ali i mi pedagozi treba da pronađemo put do roditelja, osvojimo njihovo povjerenje, uvjerimo ih da radimo za dobro djeteta, pa se onda uspostavi i saradnja.

- Doživjela si i da Tvoj učenik bude učenik generacije?

- Da, posebnu čast mi Bosanci smo imali tih dana i u Gislavedu a i širom Švedske, jer je naša učenica proglašena učenikom godine. To je Nerma Muhović. Od petog razreda ona se takmiči i osvaja prva mjesta. Prošle godine je bila učenik generacije osmog razreda... Ovih dana je dobila i nagradu Rotari u iznosu od 1.000 kruna.

- Kakav je Tvoj doprinos?

- Moj doprinos u svemu je taj što sam baš ja sve to organizovala i što je to prema zamisli i ostvareno. Napustila sam jedno vrlo prestižno i lakše za mene radno mjesto da bih ostvarila sve ovo, ne kajem se, samo sam ponosna, jer na taj način sva naša djeca su dobila šansu da se iskažu na više načina a u meni svakako imaju oslonac i mogu da mi se obrate za sve. Najveći uspjeh je kad dijete priđe i zatraži pomoć i to izgleda kao najprirodnija stvar na svijetu, to je znak njihovog interesa i odraz povjerenja. Ponekad ih stimulišući na učenje i pretjeram pa mi imaju običaj reći: ”Ti Sadeta samo: učite, uzimajte znanje!” Lako im sve objasnim jer smo mi to iskusili na vlastitoj koži, ko je imao znanje a i volje i snage da ga iskoristi išlo je nekako. To nam niko ne može oteti.

- Ko je Sadeta Murić?

- Rođena sam 1947. u Prijedoru, završila učiteljsku školu u svome gradu 1966., a pedagošku akademiju 1971. u Hrvatskoj. Radila sam 25 godina u istoj školi u Prijedoru, sve do agresije.

- Kad si došla u Švedsku?

- S porodicom sam došla u decembru 1992. Boravili smo 5 mjeseci u kasarni u Växjö-u i tu sam počela s nastavom bosanskog jezika s djecom osnovnoškolskog uzrasta na tavanskim prostorijama. Te prostorije su bile i prostor za društvene, kulturne i humanitarne aktivnosti za 1.500 bh. građana. Bilo je i drugih naroda ali u odnosu na nas to je bio neznatan broj. 1993. u aprilu preseljeni smo u Gislaved i tu u tzv. tranzitu čekali odgovor o dozvoli za boravak. Odgovor smo dobili iste godine u oktobru a od komune za smještaj u januaru 1994. Počela sam sa učenjem švedskog polovinom januara, a već polovinom aprila tj. tri mjeseca poslije, dobila sam posao u istoj grupi u kojoj sam do tada bila đak. Moja tadašnja učiteljica, kojoj sam za puno toga veoma zahvalna, Britt-Marie i rektor škole Ingvar Gustafsson su mi ponudili posao i tako je počeo moj ”normalni” život u tuđini.

- Šta si sve radila?

- U gimnaziji sam radila 6 godina (do 2000.) a onda sam prešla u osnovnu školu jer je već dorastao veliki broj djece školskog uzrasta i cilj mi je bio uvođenje maternjeg jezika u redovnu školu. Do tada samo već to uveliko imali u udruženju kao i mnogi drugi. Moj ”projekt” je uspio. Sva djeca čiji roditelji to žele danas imaju nastavu bosanskog jezika u redovnoj nastavi kao što je to slučaj i sa svim drugim predmetima. To nije sve jer sva djeca koja imaju potrebu, dobivaju pomoć u drugim predmetima na svom maternjem jeziku. Radi se na tome da novopridošla djeca koja su već u školskom uzrastu dobiju za početak svu nastavu na maternjem jeziku.

- Ti si na veoma prestižnom rukovodećem mjestu...?

- 2000. godine sam prešla u osnovnu školu a moji radni zadaci su dijelom nastava bosanskog jezika i dijelom rukovođenje i organizacija nastave i svih drugih aktivnosti vezanih za rad s djecom čiji je švedski drugi jezik. U međuvremenu sam zavrsila na Pedagoškoj akademiji u Jönkopingu obrazovanje za učitelja švedskog kao drugog jezika, popularno nazvan SvA, ako mi to zatreba, mada ovo što radim mislim raditi do kraja moga radnog vijeka. Radeći kao koordinator za nastavu maternjeg jezika u Gislaved komuni stekla sam mnoga korisna poznanstva iz kojih sam crpila sve informacije potrebne za uspješno funkcionisanje stranaca u ovom društvu, a naravno svoje znanje usmjerila uglavnom u korist bh. građana.

- Ima li problema u praksi sa nazivom maternjeg jezika?

- Bosanski/hrvatski/srpski naziv je koji je prihvaćen u BiH i ja to poštujem. To se odnosi i na naša dva pisma. Ravnopravno za sve i ni za koga prisila. U redovnoj nastavi u školi imam učenika čiji roditelji maternji jezik deklarišu kao hrvatski, srpski ili srpskohrvatski i to je njihovo pravo. Ja radim po nastavnom planu BiH a on to sve perfektno definiše. Nastavu bosanskog jezika imamo i u gimnaziji, kad se učenicima koji završavaju kurs, daje ocjena oni sami kažu kako će im se napisati ime maternjeg jezika.

- Kakav je interes za maternji jezik?

- Interes i odziv na nastavu maternjeg jezika je gotovo stopostotan. Ovo vrijedi za bosanski jezik. U drugim je manji interes jer je manji broj učenika pa je teško dobiti učitelje za mali broj sati. U udruženju je ista stvar, samo tu je veliki broj članova i roditelja koji podržvaju sve aktivnosti oko djece i omladine pa zato i postižemo sve ove godine dobre rezultate. Moje su ideje i zamisli ali da se roditelji i uprava udruženja ne angažuju ne bi bilo uspjeha.

- Tvoje društveno angažovanje?

- Ono ima korijene već na tavanskim prostorijama s djecom u Växjö-u a onog dana kad sam s porodicom stigla u Gislaved, mislim da je moj suprug otišao i učlanio nas u udružnje BiH u Gislavedu. Novembra 1993. prisustvovala sam susretu u Norrköpingu svih organizacija i grupa bh. građana, u to vrijeme relevantnih za organizovanje našeg boravka u Švedskj, organizator je bila Kajsa Tornqvist sa našim ”starosjediocima” ovdje. Od tada držim isti ”kurs” i još uvijek ne posustajem. Mnoge današnje aktiviste sam srela već tada, mnogi su se nažalost vrlo brzo umorili.

- Prva žena predsjednica Saveza?

- Ne znam, možda je to značajno u smislu da se desila i jedna promjena baš te vrste. Ali od kad sam ja u Glavnom odboru Saveza nisam primijetila puno muške uobrazilje. Imala sam uvijek priliku reći svoje mišljenje, nikad ni do sada nisam trebala da zahtijevam da budem saslušana. Moj moto je ”ne mora biti kako ja kažem, ali zahtijevam da mogu iznijeti svoje mišljenje”. Tu nije nikad bilo problema. Rad Saveza će ići u onom pravcu kako je skupština odredila usvajanjem programa za naredni period, a da će biti različitih puteva do cilja, hoće, jer na šta bi sve ličilo kad bi sve bilo isto? Bitni su nam isti ciljevi a do njih se može doći na različite načine.

- U Švedskoj postoje dva „ženska saveza“?

- Nisam ni do sada na to gledala kao problem. Ja sam bila prisutna trenutku razmimoilaženja i stvaranja dvaju saveza. To tada nije bilo prijatno. Pa i braća se raziđu. Mi, sigurna sam, imamo iste ciljeve, svi želimo sebi, svojoj zemlji i svom narodu sve najbolje. To možda radimo na različite načine i tu nema spora. Oko vrlo važnih i krupnih stvari gdje nam je potrebno više snage mi se već okupljamo i to ćemo činiti i ubuduće. Stvari su krenule u dobrom smjeru, to je već bilo i ranije, pa zašto ne i ubuduće. Gdje god imamo zajedničke interese mi ćemo uobličiti zajednički rad na njihovom ostvarivanju. Bio bi problem da smetamo jedni drugima, a to niti je bilo niti će biti. Svim savezima sa bh. predznakom želim sve najbolje, jer samo tada će dobro biti svima. Preorganizovali se dakle jesmo i to kako je već poznato u pozitivnom značenju, a tako idemo i dalje.

- Kako vidiš situaciju u Savezu?

- Stanje u Savezu je daleko bolje nego prije nekoliko godina. Ovo zasnivam na mišljenjima onih koji su bolje time upoznati jer ja sam u Glavnom odboru od 2005. i tada nisam gajila specijalno veliku nadu u dobru budućnost. Učinjen je prilično veliki rez na organizovanju značajnih aktivnosti Saveza, u prvom redu u oblasti škole i kulture. Još uvijek može da se uradi puno toga, naročito u oblasti kulture, ali vrijeme je pred nama, bilo bi bolje da se učimo na tuđim nego na svojim greškama. Veliki pomaci su učinjeni na raspoređivanju financijskih sredstava i raspodjeli po oblastima koje čine rad i organizaciju Saveza.

Moj osjećaj je da članstvo ima povjerenje u rad Glavnog odbora što je pokazala i posljednja skupština, to je zahvaljujući jednom broju članova Glavnog odbora čiji mandati su izašli, prije svega sa Bakirom Prljom na čelu, ali i članovima koji su u tom svemu učestvovali i ostali da nastave s radom. Provesti te velike promjene zadnjih godina nije bilo nimalo lako, bilo je bolno, još i sad se osjeća gorčina u jednom dijelu članstva, ali to što je učinjeno moralo je da se desi, moja uloga u svemu nije bila odlučujuća, ali sam učestvovala i sigurna sam da je to bio veliki pomak naprijed.

- Šta ti je u prvom planu kao predsjednici Saveza?

- Mislim uvijek imati na umu da su udruženja naši članovi i da na najozbiljniji mogući način treba prići kontaktima s udruženjima, činiti stvari od interesa za većinu, nastaviti sa saradnjom s drugim našim organizacijama gdje god i kad god za to postoje zajednički interesi, na što bolji način realizovati projekat ”Izborni budilnik”, obogatiti rad Saveza u oblasti kulture i predstavljanja drugim kulturama, u prvom redu zemlji u kojoj živimo, kontakti sa domovinom i to ne samo kroz školu već i kroz druge oblasti našeg djelovanja.

Kapacitete imamo, puno će zavisiti od ekonomske mogućnosti, želim da vjerujem u najbolje, mada će u budućnosti biti manje para. Želim otvaranje vrata svim dobrim idejama. S time se već i ranije počelo, mi ćemo samo nastaviti.

- Puno si angažovana?

- Ponekad se i sama upitam kako to sve stižem. Možda je tačna ona narodna ”Što se hoće to se i može”. To je jedino objašnjenje kako ja uspijevam. U mojoj porodici je dvoje odrasle djece koja su završila visoke škole, zaposlila se i otišla u svoj život i koja mi čine glavni životni motiv. Kad oni nemaju problema svijet je moj. Suprug je također društveno angažovan, podržava me i mi sve planiramo skupa. Na isti način uređujemo i porodični život, što ne stigne jedno, stigne drugo i sve se uvijek uradi na vrijeme. Ja sam od onih majki koje žele da se nađu u svemu što je u vezi s njihovom porodicom.

Čak možda ponekad i previše. Ali sve se stigne. Razumijevanje jednih za druge, podrška među nama čini da se sve to stigne. Mi dijelimo s radošću uspjeh i angažovanje svakog od nas. To motiviše! Imamo već i dvoje krasne unučadi. Oboje su već učestvovali na školskom takmičenju i putovali u domovinu. Odlični su učenici 6. i 5. razreda, redovni na nastavi bosanskog jezika u Göteborgu, a kod majke u Gislavedu su stekli naviku učenja i uvjerenje o značaju znanja svakog drugog a naročito maternjeg jezika. 2000. u Gislavedu sam počela sa još samo jednim učiteljem maternjeg jezika, sad nas je 17 od toga su 4 učitelja bosanskog.

Imamo nekoliko Bosanaca i Hercegovaca nastavnika drugih predmeta u švedskoj školi a i u gimnaziji. Gislaved zna da smo mi kulturan, prosvijećen i vičan društvenom životu narod.

Fikret Tufek