Ne gasite nam svjetlo

Skoro svaki dan donese nam novu priču o odlascima. Svaka je obojena tugom i radošću

Otići ili ostati, pitanje je koje se poput kakve epidemije uvuklo u skoro svaku kuću, skoro svaku porodicu, radni prostor i ulicu, te u svaki odnos koji cijelog života njegujemo unutar granica ove male balkanske zemlje zvane Bosna i Hercegovina. Razloga za otići je previše. Nestabilna politička situacija, svakodnevno kršenje osnovnih ljudskih prava, loš obrazovni i zdravstveni sistem, nikakva socijalna zaštita, nezaposlenost, siromaštvo, izrabljivanje, ugnjetavanje, podjele... Niz je beskonačan. Svaka od njegovih karika nekome je jednosmjerna karta za negdje. To „negdje“ jednima je Slovenija, drugima Austrija, trećima Švedska... Odlazi mladost i budućnost ove zemlje i preko okeana. Nije više važno ni gdje, samo kako bi živjeli život dostojan čovjeka.

Najbolji student

Skoro svaki dan donese nam novu priču o odlascima. Svaka je obojena tugom i radošću. Teško je te dvije emocije razdvojiti ovdje, na brdovitom Balkanu...

Amir je bio jedan od najboljih studenata na fakultetu. Godinama je uzalud tražio posao u branši, radeći pritom kao konobar u jednom od kafića u najprometnijoj sarajevskoj ulici. Za raju koja je svakodnevno svraćala tu uvijek je imao spreman novi vic. Svi su mislili da je sretan, ali patio je duboko u sebi. Od bakšiša „skuckanog“ tokom ljeta platio je intenzivni kurs njemačkog jezika i kartu do Minhena. U kofer s osnovnim stvarima spakovao je i diplomu srednje medicinske škole. Ona mu je obezbijedila dobro plaćen posao. Javi se s vremena na vrijeme, ali više ne priča viceve. Nikad.

Složene kockice

Lejla i Davor završili su studije u Mostaru. Pronašli su (za bh.uvjete) dobro plaćene poslove. Vjenčali se, kupili stan, otplatili kredit. Dobili su i krasnu kćerkicu, Mia se zove. Svaki slobodan tren koristili su za putovanja unutar i van granica BiH. Sve kockice u njihovom životu su se lijepo posložile. Naizgled. Teret brojanja krvnih zrnaca bio im je pretežak da bi na njega osudili i svoje dijete. Otišli su u Englesku. Tamo nema „naših“ i „vaših“. Tamo konačno mogu biti svoji. Ne žele se vratiti. Nikad.

Priče o odlasku uvukle su se, nažalost, i u nedužne dječije glave. Od početka septembra moja osmogodišnja kćerka se često vraća uplakana iz škole s istim pitanjem: hoće li Ena i njena porodica zaista odseliti u Njemačku ako na izborima pobijede iste stranke? Ena je njena najbolja drugarica. Ona s kojom sjedi u klupi, dijeli užinu i šapuće na odmoru. Ona s kojom se svakog dana grli barem pet minuta pri dolasku i odlasku iz škole. Nijedna politička stranka, nijedna država ne bi smjela razdvojiti djecu od njihovih prijatelja. Nikad.

Nečija sramota

A čine to. Svjesno i bez trunke kajanja. Zato nam odlaze mladi ljudi, odlaze cijele porodice. Umiru sela i prazne se gradovi. Dok se pitam se s kim i zašto ostati, s društvenih mreža srce kidaju brojne poruke jezivog sadržaja: ko zadnji krene neka ugasi svjetlo.

Tako vam svega, ne govorite to! Zbog onog što vas je godinama držalo ovdje i zbog nas koji smo odlučili ostati, upalite sva svoja svjetla i usmjerite ih ka onima koji su vas otjerali. Neka cijeli svijet vidi njihovu sramotu. I ne zaboravite ponekad doći tamo odakle ste otišli. Na obali Neretve i Drine, u hladu trebinjskih platana, pored vodopada u Jajcu, na Baščaršiji i ulicama Banje Luke još živi neko ko će vam se obradovati i u čijim očima ćete vidjeti nadu i prkos. A to je jedino što mene još drži ovdje.