Putovanje u Brisel

Na poziv kancelarije švedskog EU-parlamentarca Jasenka Selimovića (L) u Briselu je od 4. do 7. novembra 2018. godine boravilo 36 Bosanaca i Hercegovaca članova Bh.saveza udruženja u Švedskoj i Bh-švedskog saveza žena i drugih organizacija. Cilj posjete bio je da se građani porijeklom iz BiH, a koji žive u Kraljevini Švedskoj upoznaju sa radom evropskih institucija koje su smještene u Briselu.

Učesnici studijskog putovanja od Osla do Stockholma

Krajem mjeseca septembra ove godinena adresu Sadete Murić, bivše predsjednice Saveza bh. udruženja i prve dobitnice nagrade „Najbolji učitelj maternjeg jezika“, koju je dodijelio švedski Institut za jezik, stigao je poziv iz kancelarije švedskog EU parlamentarca Jasenka Selimovića. Za Sadetu Murić je od tada započeo mukotrpan posao kontaktiranja čelnika dva saveza, pa onda prijavljenih učesnika, brojni otkazi zbog nepovoljnih termina za odlazak ili dolazak u Brisel avionom. Sadeta je veliku pomoć imala od Elme Oručević, Mostarke, koja je kao izbjeglica odrasla u Njemačkoj a na magistarskim studijama je u Grazu (Austrija). Za ovu praktikanticu u kancelariji Selimovića nije bilo nerješivih problema. Dio troškova putovanja snosila je kancelarija, a dio sami učesnici.

Za Brisel se putovalo avionom iz Osla, Skavste i Kopenhagena, automobilima iz Boråsa. Najveći broj krenuo je iznajmljenim autobusom od Växjöa, Gislaveda i Boråsa, a početak putovanja bio je neposredno po završetku 23. savezne smotre bh.kulture u Värnamou. Vožnja je trajala oko 20 sati, ali kažu da sav napor blijedi pred utiscima s putovanja.

Brisel je grad čokolade

Neposredno nakon smještaja u hotelu ”Van Belle” ženski dio putnika iz autobusa već je ”otkrio” gdje se nalaze atraktivne trgovine. I zna se, posebno su bile interesantne prodavnice originalne belgijske čokolade. Nas,”letače” sa Skavste, dočekao je na aerodromu Charleroi Adis Hasić, student iz Göteborga porijeklom iz Bosanske Dubice.

Nakon jednog sata vožnje autobusom prošli smo i Waterloo mjesto gdje je veliki vojskovođa Napoleon imao posljednju bitku.Ovdje će se uskoro obaviti i ceremonija obilježavanja 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata. Ovo je moj drugi susret sa Belgijom i Briselom. Muhamed Cerić, Hasret Bronja i ja bili smo ovdje 2007. godine sa futsal reprezentacijom Saveza bh.udruženja u Švedskoj na Svjetskom prvenstvu dijaspore BiH. Igralo se u dvorani 40-tak kilometara od Brisela i ovdje smo navratili u povratku.

U hotelu je Sadeta Murić upoznala učesnike putovanja sa posjetom Evropskom parlamentu kao i sa ostalim aktivnostima. Na večeru smo krenuli u manjim grupama tražeći restorane koji podsjećaju na one u Švedskoj. Turisti su ovdje svakodnevnica i ugostiteljima nije teško da se prilagode zahtjevima gostiju. Već je sumrak, pa smo kao nekad izviđači nastojali da zapamtimo markantne objekte da bi se znali vratiti u hotel. Vidjeli smo francuske, talijanske, španske i poneki njemački restoran, ali su preovladavali Srednji istok i Azija. Temperatura je bila ugodnija od one koju smo ostavili u Švedskoj, pa se uz topli povjetarac i mirise iz restarana stekao dojam ljetnog ugođaja, kao da smo negdje na Jadranu.

„Uspon“ do središta Evropske unije

Tu prvu noć u hotelu niko nije ništa sanjao – svi su duboko spavali. Poslije obilnog doručka stigli su Elma i Haris. Sunčan dan, skoro proljetni, opredijelio nas je da šetnjom krenemo pješice put evropskih institucija. Neki su već ovdje bili u sastavu delegacije NBV-a koji ima svoju kancelariju u Briselu.

Široke promenade koje kao da nemaju kraja, semafori i razgledanje u hodu brojnih starina podijelilo nas je na male grupice. Nas, penzionere i dame sa elegantnom obućom za Parlament, usporio je i uspon na samom cilju. A bilo je i fotografisanja usput i neizbježnog „samoslikanja“ – po bosanskom.

Jezgro grada prepuno starina i poznatih detalja koje gledamo na malim ekranima kada se priča o Briselu.

Fontane su obavezni dio dekora gotovo svih velikih gradova. Tako je i u Briselu. U ovo doba, početak novembra, fontane su pripremljene za „zimski san“. Još je uvijek puno zelenila i lišća na drveću, a u Švedskoj je zima na pragu.

Na jednoj markantnoj staroj zgradi stoji natpis „Stanica Evropa“ i to me podsjeti na naše, bosanske, mnogobrojne željezničke stanice na kojima nema ni vozova ni putnika. Na mnogima nema ni željezničkih tračnica ili je sve obraslo u visoku travu i šiblje. Pomislih: „Sa kojim će vozom-vlakom“ i kada naša BiH stići u ovu stanicu.

Dok hodamo sve se više osjeća da je uspon. I sve češće vidimo zastavice i simbole EU. Znači, blizo smo cilju. Prilazeći velikom kružnom toku sa parkom u centru na desnoj strani prepoznaju se obrisi upravnih objekata NATO pakta. Prolazimo kraj zgrade u kojoj je smještena Evropska komisija i sjetio sam se Kozarčanina Satka Mujagića, logoraša iz logora Omarska.

Jedno vrijeme radio je u Ministarstvu pravde Kraljevine Holandije u Den Haagu, a onda je usmjeren u Evropsku misiju – jedan od stubova Evropske unije. Znam da poslovno često putuje po svijetu, ali bi mi bilo drago da se sretnemo i ovdje.

Godinama je Satko dio obilježavanja 6.augusta – dana kada je 1992. godine raspušten koncentracioni logor za nesrbe „Omarska“ u istoimenom mjestu i rudniku željezne rude. Satko mi je posebno drag jer mu je moj rahmetli brat profesor Fikret Mujakić bio razrednik u prijedorskoj Gimnaziji „Esad Midžić“ i koji je ubijen, kao i većina prijedorskih intelektualaca, u logoru „Omarska“. Satko Mujagić je dolazio i nama u Švedsku i bio učesnik tribine kada smo u Stockholmu obilježavali Dan bijelih traka.

Naša kolona se dobro „razvukla“. Jesenji mantili otežali su što od hodanja što od topline rane jeseni. Ipak, na svakom koraku ima nešto novo, zanimljivo i treba u tome uživati i ne misliti na pređeni put i koliko ga još ima.

Ovaj prostrani trg i aleja bez kraja prilika je za predah i fotos koji svjedoči da smo dosta toga prešli. Pješice!

Prošli smo kroz prvu kapiju u krugu zvaničnih institucija EU. Čelo kolone sa mladima je već tu i ćaska se o onom što se vidjelo usput. I o onome što bi u slobodnom vremenu trebalo obići. Elma i Adis dijele nam plave naljepnice - bedževe kao propusnicu za ulazak u centralni objekat.

Susret i razgovor sa Jasenkom Selimovićem

Na ulazu u centralni objekat stroga kontrola kao na aerodromima. Damama je rečeno da ne moraju skidati nakit – ako je pravo zlato. Za vrijeme ručka dobili smo informaciju da će nas Selimović odmah primiti i da ćemo imati oko jedan sat vremena za razgovor. Selimović nas je dočekao sa svojim stranačkim kolegama i sa širokim osmijehom poželio svakom pojedinačno dobrodošlicu.

Savez bh.udruženja i Bh. švedski savez žena imali su ove godine priliku da se sretnu na svojim skupovima sa Selimovićem. Na tim susretima on je savjetovao naše članove da uzmu aktivno učešće na izborima u BiH i u Švedskoj. Koliko smo ga poslušali govore rezultati izbora u BiH, a posebno u Švedskoj, gdje nismo trebali kopirati dokumenta i plaćati poštarinu. Jasenko i njegova supruga Johanna Mannegren Selimović česti su gosti u Sarajevu, a supruga je zaljubljena u bh.specijalitete.

Selimović je iskoristio priliku da nas informiše o razmišljanjima u Evropskoj uniji o statusu BiH, ali i o tome da uprkos otvorenim protivnicima ulaska BiH u EU ima i iskrenih prijatelja koji koriste svaku mogućnost da BiH svoje probleme prevaziđe ulaskom u ovu zajednicu.

Otpora ima i u samoj Bosni, jer vladajući krugovi ne žele da napuste dobro plaćene pozicije za sebe i rodbinu, a mladi i radna snaga sve više traže egzistenciju u drugim zemljama. Selimović je ipak optimista i vjeruje da će u BiH prevladati razum i da će ova država, sa hiljadugodišnjom historijom dobiti mjesto koje je po svemu pripada.

Sat razgovora i druženja prošao je prebrzo. I Jasenko i mi, imali smo pred sobom još obaveza. Obavijestio nas je početkom iduće godine završava svoj mandat u Briselu i da se neće kandidovati za naredni period. Vraća se u Švedsku i posvetit će se novim izazovima u političkom životu. Zaželjeli smo mu puno sreće i uspjeha u novom poslu. Nismo propustili priliku da pohvalimo njegovu suprugu Johannu koja radi u Institutu za vanjske poslove i koja je dala veliki doprinos u organizaciji Konferencije povodom 20 godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma za BiH na kojoj su kao su organizatori učestvovala i ova dva saveza.

Po završetku druženja uslijedila je obavezna zajednička fotografija uz izraženu zahvalnost za organizaciju ove posjete. Koliko je tehnika napredovala! Polovinom 60-tih godina prošlog vijeka (kako to čudno i pomalo zastrašujuće zvuči – prošlog vijeka?) bavio sam se intenzivno fotografijom. Kupovao sam jeftinije ORWO filmove iz Istočne Njemačke. Rola ima 36 snimaka, pa odmjeri dobro šta ćeš snimiti. A danas - to možeš i olovkom u kojoj je kamera i koja uz to snima i zvuk.

Dalji boravak protekao je u predavanju o funkcionisanju evropskih institucija i o ulozi Švedske kao članice. O tome je opširno govorila, uz šematski prikaz, Pernilla Jourde koja je jedina profesionalno angažovana u ovom odjeljenju.

Ostatak vremena proveli smo u posjeti pojedinim odjeljenjima Parlamenta. Mnogo snimaka mobitelima napravljeno je na mjestu gdje su bile izložene zastave članica EU i drugim prostorima sa obilježjima i eksponatima Unije i njenih članica. Svakako, najinteresantnije je bilo na galerijama za posjetice plenarne dvorane.

Tog dana nije bilo zasjedanja Parlamenta, a za poslije podne, kada nismo bili tu, bio je najavljen nastup delegacije Crne Gore na jednom od odbora kao kandidata za ulazak u EU. U ovoj, pa i u drugim sličnim prilikama, ne možemo a da ne pomislimo na našu domovinu.

Anegdotski, ali više žalosno zvuči jedan komentar iz izlaganja Jasenka Selimovića: „Zamislite, poslao sam bezbroj E-mailova našim institucijama i pojedincima u BiH koje sugerišu i najavljuju moguće akcije prema BiH. E-mail sam dobio samo od jednog bh.političara kome je EU uvela sankcije. Kasnije će on biti osuđen kao ratni zločinac. E-mail sam, naravno poslao svim parlamentarcima, ali, eto, to je bio jedini odgovor iz BiH na moju adresu.“

U prostorijama Parlamenta susretali smo mlade praktikante iz raznih zemalja i komentarisali koliko bi mladih iz BiH moglo ovdje sticati potrebna znanja i primijeniti ih u domovini.

Gotovo na svakom koraku mogli smo razgledati eksponate koje govore o članicama Unije, brošure na svim jezicima Unije u kojima članice iznose ono najbolje o svojoj zemlji.

Na jednom mjestu su bili portreti svih dosadašnjih predsjedavajućih Unijom kao i druge značajne ličnosti iz vremena formiranja ove asocijacije koja je za sada jedinstvena u svijetu.

Napuštajući zdanje Evropske unije bili smo prepuni utisaka. Trebat će malo vremena da se svi utisci „slegnu“ i da dobijemo kompletnu sliku o ovom događaju. Za „sređivanje“ utisaka dobro će nam doći svi fotosi u našim mobitelima. Na povratku smo odustali od avanture „pješačenje“ i u nekoliko taksija došli u hotel. Sačuvali smo snagu a time ostavili prostor za dobro raspoloženje za nastavak boravka u Briselu.

Dvorac Porte de Hal i zec za večeru

U hotelu smo se dobro odmorili. Za odlazak na zajedničku večeru odlučili smo da opet idemo pješice. U prvi sumrak moglo se još puno toga vidjeti od znamenitosti Brisela. Noć i raznobojna svjetla daju gradu novi poseban izgled. Saobraćaj nije tako intenzivan kao po danu i grupa sigurno napreduje prema cilju.

Naš restoran, Le Bistro, nalazi se preko puta impozantne građevine Porte de Hal (gradska kapija Hal) izgrađen još 1381.godine kao druga gradska kapija-dvorac u zidinama koje su opasavale tadašnji Brisel. Imali smo rezervisana mjesta u elitnoj pečenjarnici i restoranu, a hranu smo ranije naručili.

Više od polovine prisutnih odlučilo se za specijalitet kuće – pečenog zeca. I rekli su da se nisu pokajali. Za desert većina je uzela belgijske vafle, također specijalitet u ovom gradu.

Naši stolovi bili su na drugom spratu, pa smo imali dobar pogled na dvorac. Uskoro je došao i naš gost Jasenko Selimović, a s nama su već bili Elma i Haris.

Sa ljubaznim osobljem „razgovarali“ smo mješavinom engleskih riječi i frazama iz francuskih filmova i šansona.

Almedina –Radosna vijest iz Boråsa

U toku večere Almedina Sačić primila je radosnu vijest iz Boråsa i željela je da to saopšti i drugima: njeno Udruženje „Bosna“ dobilo je od Komune Borås nagradu „Udruženje godine koje svojim aktivnostima promoviše integraciju u švedsko društvo“. Do sada su tu godišnju nagradu dobijala razna sportska društva, a ovo je prvi put da ovako značajnu nagradu dobije jedno udruženje građana. Naravno i ovdje, kao u Boråsu, aplauz i čestitke. Ovo je dokaz da naša bh.udruženja uz kulturne sadržaje vode brigu i o integraciji. Podsjećamo, Savez bh.udrženja u Švedskoj niz godina vodio je projekat „Integracija a ne asimilacija.“

Savez bh.udruženja i Bh. švedski savez žena u svojim programima rada, a na osnovu statutarnih odredbi, ulažu puno truda, vremena i energije da se očuva vlastita kultura, tradicija i jezik. Posebna briga usmjerena je prema mladima, jer će oni sutra preuzeti brigu o ovim vrijednostima bez kojih nema identiteta.

Sadeta Murić ima riječ

Tradicija je da u ovakvim prilikama Sadeta Murić ima „posljednju riječ“. Tako je bilo i ovog puta. S punim pravom. Sadeta je sebe unijela u cijeli proces oko organizacije putovanja: kontakti sa Briselom, švedskom kancelarijom u Briselu, preko Elme i sa hotelom gdje će odsjesti. Recepciji hotela je „pukao film“ zbog čestih izmjena broja i imena gostiju, pa su na kraju rekli „Platite unaprijed za planirani broj a vaš je problem koliko će vas doći.“

Sadeta je željela da što veći broj članova ova dva saveza iskoristi ovu jedinstvenu priliku. Što nije bio planirani broj putnika razlog treba tražiti u udaljenosti od aerodroma u Švedskoj. Ipak, broj putnika se primakao planiranom. U svom obraćanju Sadeta je još jednom izrazila zahvalnost Selimoviću i osoblju švedskog sjedišta u Briselu na pozivu i gostoprimstvu. Istakla je da će ovo biti draga uspomena svim učesnicima, ali i podstrek drugima da amaterska aktivnost ima i svoje nagrade, pa i u ovakvom obliku.

Oko ponoći smo krenuli put hotela, a nešto ranije ispratili smo domaćina i gosta Selimovića, kojeg sutra očekuju radne obaveze.

Povratak

Poslije doručka mi, kojima avion leti tek sutradan, ispratili smo kolege i zaželjeli ugodno putovanje. Većinu je umjesto kreveta po povratku čekao direktan odlazak na posao. Poslije podne sam ispratio omladinu koja je putovala za Oslo i Brommu (Stockholm). Uz pomoć karte i GPS-a na telefonu obilazio sam dijelove grada koji se preporučuju turistima. Vratio sam se u hotel u vrijeme kada se jedan broj stanovnika ove evropske prijestolnice žurio da obezbijedi spavanje na ulazima stambenih zgrada, a jedna porodica sa djecom je bila sretna da će jesenju noć provesti u plastičnom kontejneru za smeće.

Izbjegavao sam uličice iz kojih je dopirao sladunjavi miris „trave“. Glavni orijentir da sam na cilju bila je velika prehrambena prodavnica sa natpisom „Marjan“ i dodatkom na arapskom jeziku. Nisam saznao kakvu vezu ima taj „Marjan“ sa splitskim čuvenim brdom na kojem se „barjak vije“. Srijeda 7. novembra osvanula je sa najavom promjene vremena – na pogoršanje. Taksijem do autbusne stanice, pa autobus i opet sat vožnje preko Waterlooa do aerodroma. Čekaonice prepune putnika za Siciliju i Španiju. Naš avion za Švedsku stigao je na vrijeme, ali u avionu sjedimo skoro sat vremena dok majstori električari iz „Lufthanse“ pomažu da se otkloni kvar na signalnim panelima za putnike na desnoj strani aviona. Za razliku od polaska iz Švedske u avionu je bilo nekoliko slobodnih sjedišta. Na Skavsti nas dočekuje slaba kiša i granična policija sa psima koji nas i naše kese sa poklonima pažljivo njuškaju tražeći zabranjene produkte. U prolazu mi jedan policajac kratko reče: „Ovo praktikujemo za putnike iz određenih gradova.“ Zbog kašnjenja aviona autobus za Norköping već je otišao a sljedeći je iza ponoći. Za povratak pomaže Begović koji je za ovu priliku iznajmio automobil.

Na prilazu zgradi vidim na osvjetljenom prozoru unuka koji čeka Didu i „poklone“, omiljen izraz nakon nedavnog drugog rođendana. Belgijsku čokoladu će dobiti „u ratama“ a odmah će imati na raspolaganju model „Ryanair“ aviona sa svjetlima i zvukom motora u vožnji.

Kod kuće sam, a za putnike iz autobusa sam čuo da su u Gislaved i Borås došli „prije zore“ – oko 5 sati ujutro (preko 20 sati vožnje!). Bilo bi zanimljivo čuti i pročitati njihovu priču sa ovog putovanja koje će se teško ponoviti. Malo je vjerovatno da će se naredne godine, u novom mandatu za EU parlamentarce, naći neko kao Jasenko Selimović. Ostaje nam jedino Sadeta Murić da nađe neko rješenje, ako se nije umorila!?

Ovaj buket poklanjam čitaocima koji su imali strpljenja da ovo sve pročitaju. Nadam se da će biti dovoljno cvjetova!?