Susreti s Rabijom Arslanagić

Čuvena je obitelj Arslanagića, koja u Trebinju ima čak i čuvenu Arslanagića ćupriju iz 1574. godine. Rabija Arslanagić (76) rođena je baš na Svetog Savu, 27. januara, ratne 1942. godine u Derventi, gdje je rođen i njen dvije godine mlađi brat Abas, rukometna legenda. Živjela je i službovala kao agronom u raznim mjestima, sve do Virovitice, da bi zbog agresije na BiH došla u Švedsku, u Göteborg.

Brojni angažmani

Rabija ostvaruje značajne aktivnosti u Savezu bh. udruženja u Švedskoj, prije svega u Bosanskohercegovačko-švedskom savezu žena,u kojem je bila i predsjednica u vrijeme dok je predsjednik BHRF-a bio rahmetli Edib Poljo. Arslanagićeva se posebno angažirala na polju kulture. Vodeći brojne programe, posebno na saveznim smotrama kulture i školstva, redovno sam viđao Rabiju, s kojom sam često sarađivao u brojnim kulturnim programima, koje je ona osmišljavala.

Otvarajući jednu smotru kulture, u prepunoj sali u koju je stalo nekoliko hiljada posjetitelja, s mikrofonom sam krenuo ka publici, te počeo s onom čuvenom Isovićevom: „Ko to tamo ulicom pjevuši, tuga mu se osjeća u duši, ista pjesma u meni se javlja, to je pjesma iz mog rodnog kraja“... da bi publika, među njima i Rabija, a kraj nje i rahmetli konzulica Jasminka Ustamujić, nastavila gromoglasno: „Svuda se sunce rađa, lijepa svaka jezemlja; kao što je Bosna moja, na svijetu ljepše nema“.

Osmijesi kao nagrada

Baš taj stih, bio je i ostao tvoj moto, ideja vodilja kulturnog djelovanja u Švedskoj.

– Da, osmišljavala sam brojne kulturne programe, u sklopu Bosanskohercegovačko-švedskog saveza žena u Švedskoj, to me je ispunjavalo, najveća nagrada bili su osmijesi i aplauzi žena i publike. Žene su, inače, najmanje tri stuba svake kuće. U bh. savezima, one su sigurno, usuđujem se kazati, i više od toga. Najviše sam voljela kad ti vodiš te programe, jer si osjećao damar publike, a dopunjavali smo se izvrsno!

Narušeno zdravlje

Prije tri godine, tačnije 3. januara 2015. godine, bio sam napromociji knjige Rabijinog mlađeg brata, Abasa Arslanagića „Rukometni golman - najvažnija karika“, a nakon toga smo bili gosti u Rabijinom stanu u Göteborgu, gdje nas je posebno dočekala. Nedugo nakon toga Rabijino zdravlje se pogoršalo.

Gdje živiš danas?

– U staračkom domu „Bjurslätts” u Göteborgu, stanbroj 1234, nadrugomkatu,u 31kvadratu. Nekad u kolicima, a često guram i ove hodaljke i tako napravim nekoliko krugova. Uskoro će, u decembru, tri godine otkako sam u domu.To je potpuno drugačiji način života, treba vremena da se prihvati. Omršavila sam, izgubila gotovo pola tjelesne težine, ali nedam se. Sve sama sebi uradim, dakle, još uvijek se sama okupam, napravim krevet. Imala sam tri infarkta, uz sve to borim se i pokušavam da život osmislim i ovdje, gdje su brojne kolegice u poznim godinama. Knjiga mi je bila i ostala društvo.

Često gledam i televiziju, pa se nasekiram zbog stanja u našoj BiH. Kao da su se izgubile vrijednosti koje su trajne, rezultat je da mladi, nažalost, napuštaju BiH i to me najviše boli. Jave mi se mnogi i telefonom, da pitaju kako sam! Nije lako biti u staračkom domu, ali svi mi starimo. Mnogi su me, nažalost, zaboravili. Bude i posjeta, često i organiziranih, to me drži danima. Prije nekoliko dana nazvao me telefonom penzionisani general Jovo Divjak, koji u 81. godini života i dalje uspješno void organizaciju ”Obrazovanje gradi BiH”. Stipendirali su više od 5.000 djece žrtava rata u BiH i podijelili preko 50.000 stipendija. Zvao me na proslavu jubileja organizacije, jer smo dugo surađivali, ali kazala sam da ne mogu u kolicima.

Listam brojne albume gdje sam kao novinar bilježio puno toga, pa i Rabiju. Možemo li se zajedno prisjetiti nekih događaja?

–Ova fotografija je od 28. septembra 2002. godine, Mölnlycke, skupština Bh. švedskog saveza žena, koji je tada imao 2.500 članica. Tada nas je posjetila bh. ambasadorica dr. Meliha Filipović. Ovo je sa skupštine ženau Värnamou iz 2004. godine. Ovo je Inicijativni odbor za formiranje Koordinacionog tijela svih saveza s bh. predznakom u Jönköpingu 2007. godine, a ovo je saproslave 20 godina Saveza bh. udruženja u Göteborgu, koje se posebno sjećam, jer je otvaranje bilo fenomenalno. „Modru rijeku“ Maka Dizdara govorio je moj ljubimac i poznanik, pjesnik i glumac Enes Kišević, zajedno s dječakom Dinom Ahmetovićem. A onda je iz publike, mimo scenarija, prozvao Salku Lihovića, s kojim se kao mladi glumac početnik družio u Narodnom pozorištu Banje Luke 1966. godine. Onda divni stihovi: „Ima jedna modra rijeka,valja nama preko rijeke“. Mnogi to nisu mogli ni razumjeti. Mnogi nisu ni znali da je himna Evrope ta ista „Modra rijeka“! Bila sam tada velika kao Triglav, a neki su kritizirali Kiševića da je preslobodan, jer je navodno izašao iz scenarija. Dragi moji, kultura je stanje duha. Roditeljima preporučujem da im djeca uče maternji jezik i da ne zaborave svoju kulturu, tradicije i običaje. Nisu naši simboli samo gurabije, dimije, ilahije, ćevapi – mada i sve to poštujem i jako uvažavam!

Naše vrijednosti

Kišević je u Švedskoj boravio dvadesetak puta?

– Trebao je i više, jer je vrhunski glumac i pjesnik. Ja sam izgarala da takvi velikani dolaze među nas u Švedsku. Gostovali su i veliki pisci, kao rahmetli Zilhad Ključanin i brojni drugi. Više vrijede nastupi naše operske dive iz Švedske Lane Žužić, koja je oduševila publiku uz Dan državnosti BiH, nego jeftini koncerti Lepe Brene ili Cece. Narod treba kulturno uzdizati da bi to razlikovao i upražnjavao. Prepuna je sala bila i kad je gostovala glumica Hasija Borić, a predivan je bio nastup i naše bh. balerine Irme Beširović. Značajne su posjete bile u Švedskoj pri gostovanju manjih pozorišnih grupa iz BiH, ali dobro su prolazili i osmišljeni programi naših žena stvaralaca u Švedskoj.

Imamo mi u BiH i drugih velikih pisaca kao rahmetli Nedžad Ibrišimović, čija je pjesma „Bosna“ remek djelo, pa akademik Abdulah Sidran i njegova „Mora“ i druga djela, pa Meša Selimović... Iznikli su i ovdje u Švedskoj veliki pisci kao Vasvija Dedić-Bačevac i drugi. Velika je vrijednost KUD-a „Dukat“ i Murata Hačkovića ili Hora žena „Bosanske krajine“. Kroz regionalne i savezne smotre kulture djeca i mladi su se ne samo okupljali, već i vaspitali i obrazovali.

Most Arslanagića

Arslanagića damar ne miruje.

– Da, moj brat Abas Arslanagić, putuje svijetom i pronosi slavu rukometa, pišući knjige o tome, te je boravio u svim većim EU-zemljama, nedavno u Francuskoj. Ali, mi ne zaboravljamo ni naše porijeklo. Zamislite, u našem Trebinju su promijenili naziv Arslanagića ćuprije u Perovića most! Abas je često među prijateljima u Banjoj Luci i najavio je posjetu najvišim dužnosnicima da ga prime i čuju i njegovo mišljenje o promjeni naziva mosta u čije ime je utkano upravo naše prezime - Arslanagić. Daleko će dogurati narod koji mijenja i nazive gradova, ulica i naselja. Naum mi pade Banja Luka u zimu 1992. godine, kada je poznata spikerica pročitala: „Poštovani slušaoci, pao je i prvi srpski sneg!“

Šta ti je posebno drago?

– Moja najuža porodica mi daje snagu. Sin Adnan-Dado (40) uspješan je privrednik, snaha Lejla jako je vrijedna. Unuk Alen (13) već je sedmi razred i ljubitelj je historije. Unuka Ines ima osam godina, ide u drugi razred i obožava moderni ples. Oni su često kod mene, sve mi pomažu, to mi daje snagu da izdržim i očekujem nove susrete.

Susreti s Rabijom

Tako svoje staračke dane živi velika diva bh. kulture u Švedskoj, Rabija Arslanagić. Hercegovačkih korijena, trebinjskih, ali s bosanskom dušom, derventskom. Prva, ali ne i jedina Hercegovka, kojoj je Bosna ponos, nada i stvarnost. Svaki put nakon susreta s Rabijom budem kao čovjek nekako bogatiji. Nakon ovog posljednjeg susreta, napuštajući njenu sobu od 31 kvadrata, osvrnuo sam se i gledao prema Rabiji koja mi je neumorno mahala iz svojih kolica s neizbrisivim Arslanagića osmijehom. Uvjerih se tako da čovjek kad ostari i ne treba ništa više od zdravlja i da ne bude usamljen, a u ušima mi odzvanjaše ponovo Safet Isović i pjesma s početka ovog teksta: „Svuda se sunce rađa, lijepa svaka jezemlja; kao što je Bosna moja, na svijetu ljepše nema“.

(Tekst objavljen u magazinu Glas BiH broj 185 - novembar - decembar 2018. godine)