Izborna šutnja

Ja se ne sjećam da je moj otac išao na izbore. Nije to obaveza, sjedi i šuti, govorio je, ništa se promijeniti neće. Znaš mali, govorio bi onako sav bitan, da je decembar uvijek decembar, a prosinac je prosinac, neko se vozi vozom, pa se to zove vozarenje, a onaj što se prebacuje vlakom, to ti već neću reći šta on radi, ali uvijek je bilo tako. Nema tu šta da se mijenja.

Šuti i uživaj mali, država je to. Tada mi još ništa nije bilo jasno, ni šta je to država, ni što bih šutio, nisam shvatao ni šta mu je taj prosinac i vlakovi?

MN: Bolji život

Sjećam se, nakon crtanog u sedam i petnaest, kad počne onaj dnevnik u pola osam, gunđao je i tjerao sve glavonje s vlasti, proklinjući. Nezadovoljno bi zbrisao iz dnevne sobe taman toliko da požuri do wc-a, jer počinje ”Bolji život”...

E to, jest bilo tako, uvijek je mogao da gleda tu seriju. Uvijek nasmijan, zaboravljajući sve nevolje. I tako danima, svakim vikendom isto. Ali ne sjećam se da je išao na izbore, jer država je to! Ja sam, tada, majke mi, mislio da je ta država neka njegova izmišljotina, neka sila kojom me plašio, ali često sam mislio da je to neko čudovište koje će jednog dana doći po mene i odvesti me, daleko…

MN: Država koja (ne) postoji

Dugo, ali baš dugo godina nakon svega, nije se više smijao. I dalje je pratio dnevnik, sada u šest, u sedam, u pola osam, u osam... ma cijelu noć. Nezadovoljno je napuštao dnevnu sobu, vidno iznerviran, nije više žurio, jer nije bilo ”Boljeg života”.

Onda sam saznao šta je država, šta je prosinac, a šta vlak. Otac me više nije zvao mali. Nije me zvao ni veliki, ali nikad više nisam čuo, država je to! Kao da je bio zbunjen ili izgubljen tih posljednjih godina života. Kada je otac marširajući odlazio i nestao zauvijek ostala je za njim samo tišina. Ja se stvarno ne sjećam da je moj otac išao na izbore, valjda nije volio ići na izbore...

MN: 2018

Pitala me (kćerka op.a.) šta ti je tata ta neka država. Je li baš velika? Veća od našeg grada i gdje ti je to? Je li to u Londonu? Ima li to u Bosni? Kod nane? Ili kod tetke u Americi? Kao da se najednom plašila te države. Sve me to podsjećalo na one dane. Šutnjom sam se branio i nastavio prema njenoj školi.

Tamo me čekala ona kutija i par listića. Kao na lotu, izabereš poznata imena poput brojeva i nadaš se dobitku. Sjetih se tada oca i onih silnih dnevnika. Sjetih se i države i onih glavonja. Sjetih se da nije išao na izbore, NIKAD!

Mi ne gledamo i ne čekamo ”Bolji život”, a i ne snima se više! Pratila je moje korake do škole, držala moju ruku i olovku i onaj dobitni listić. I izabrao sam, praćen njenim zbunjenim pogledom. Pomislih, vidi, bolan, ona strašna država iz djetinjstva došla je po mene i odvela me. A mislio sam da se otac šali...

Glas BiH, broj 184 - oktobar 2018