Iza mene su ostali mostovi

Bosanci i Hercegovci u Švedskoj, a posebno ljubitelji pjesničkog ugođaja postali su siromašniji za još jedno književno pero, koje je tako znalački gradilo, izgradilo i opjevalo mostove sa Vrbasa, do Neretve i do u srce uvrle Trebišnjice. I gle čuda - ”ili ko bi rekao da je to moguće”, Meho Baraković je iza sebe ostavio mostove i u Bollnäsu, Stockholmu i na kraju u Göteborgu.

Na pragu jeseni, u Göteborgu, 14. septembra 2011. na svoje posljednje putovanje otišao je pjesnik Meho Baraković. Po rođenju Banjalučanin, a po življenju Trebinjac, a nadasve – Pjesnik, Meho je iza sebe ostavio više zbirki pjesama od kojih se ističu: ”Nikada nećeš razumjeti zašto sam zaljubljen u Mostar (2000) i ” Göteborg ili ko bi rekao da je to moguće”(2007. i 2008). Kao i mnogi Trebinjci, Meho je prošao stazama prognanika preko Crne Gore (Plav) i 1995. godine u Göteborgu nastavio svoj književni i novinarski rad.

U Angeredu (Göteborg) Baraković 2006. godine osniva udruženje ”Broarna – Mostovi” sa ciljem povezivanja bh i švedskih umjetnika, odnosno dviju kultura. Dobitnik je više književnih nagrada u BiH i u Švedskoj.

Meho Baraković prešao put preko svojih mostova i ostavio ih generacijama u amanet. I kao što napisa 2. maja 2002. godine u povodu smrti akademika i pjesnika Izeta Sarajlića, tako i sada bi:

”Sada kada više nema Izeta Sarajlića

ostala je Praznina

koja se isto tako Zove

i koja u meni traje i odzvanja

kao nedovršena pjesnička Misao

i Znak

da se sa Poezijom umire

i da Poezija izrasta iz same Smrti

Pjesnikove.