Rasli smo žurno, jureći ljestvama dana

Da, tako je glasio jedan od naslova moje maturske teme u poznatoj derventskoj Gimnaziji, koja također, kakvog li čuda, ove godine slavi100 godina postojanja (osnovana posebnim dekretom Austro-Ugarske monarhije daleke 1912. ), znači iste godine kada i nas Savez bosansko-hercegovačkih udruženja u Švedskoj obilježava svoj 20-godišnji jubilej!

Gimnazija je obrazovala i odgojila hiljade učenika, sijaset uzoritih i vrsnih akademaca, koji rasuti danas na svih pet kontinenata planete Zemlje, predstavljaju "čudo u svijetu", isto kao što nas Savez predstavlja "čudo" u Švedskoj!

Naime, nijedna useljenička populacija u Švedskoj, iako stigla kao rijeka i val izbjeglica nošena vihorom strašnog rata, nije začudila i dočekala nepripremljene švedske imigrantske vlasti, kao što je to uradila naša- bosansko-hercegovačka! Od sredine 1992.godine hrlio je val naših izbjeglica glavom bez obzira, prema ovoj skandinavskoj zemlji, od kojih mnogi nisu znali ništa o njoj, a neki samo oskudne i površne podatke.

O jeziku da i ne govorimo! Švedska je tada otvorila svoje granične kapije da se prihvate logoraši, invalidi, djeca ostala bez roditelja, unesrećeni Srebreničani, protjereni Krajišnici, Hercegovci i Posavci, skoro cijela istocna Bosna i mnogi stanovnici glavnog grada Sarajeva, o čijoj su skoro četverogodišnjoj opsadi napisane i knjige, koje potpisuju najhumanija i najbolja pera svijeta, svi skupa protjerani sa svojih ognjišta, "pometeni" agresorskom paljbom, koga još ni danas - 20 godina poslije našeg dolaska u ovu zemlju- nije stigla ruka pravde.

Proslava ovakvog jubileja i dobro organiziranog rada u toku dvije decenije postojanja- predstavlja i veliki obol i pohvalu za sve one koji su doprinijeli da Savez opstane i svakom godinom postaje sve jači i bolji i doprinosi aktivnoj integraciji u švedsko narastajuće multikulturno društvo. Jer, kako u ovim mjesecima proslave ovog značajnog jubileja zaboraviti sve pregaoce sporta i kulture, kako zaboraviti sve predsjednike, kao zaboraviti sve vrijedne, pametne i lijepe žene - koje su obilježile svaki susret, proslavu, manifestaciju u bilo kojem gradu Švedske, gdje se prezentirao bosansko-hercegovački duh, njegovala kultura i tradicija, gdje se pjevalo i igralo i govorilo maternjim jezikom.

Kako zaboraviti sve humanitarce koji su prikupljali i slali pomoć (koji to i danas rade) najugroženijim u domovini, kako zaboraviti rad svakog udruženja, kako zaboraviti nastavnike bosanskih dopunskih škola, kako zaboraviti našu mladost svake škole i fakulteta, kako zaboraviti književnike, pjesnike, novinare i fotografe, kako zaboraviti sva švedska iskrena prijateljstva, kako pojedinačna tako i prema našem Savezu, kako zaboraviti.......i tako unedogled!

Da, važno je spomenuti, jer za našu djecu -to je čitav njihov život, a za većinu od nas najmanje trećina ili polovina naših života provedenih u ovoj zemlji, koja nam je postala i druga domovina!

Naravno, da dvadeset godina u tuđini i prisilnom egzilu, nije bilo bez problema i teškoća! Naviknuti da o mnogome govorimo i pišemo samo u afirmativnom smislu, treba napomenuti da postoji i jedna kronična bolest od koje bolujemo svi, i stari i mladi, a koja se zove-NOSTALGIJA. Ne "jugonostalgija", kako se u političkom žargonu sarkastično naziva žal za zemljom u kojoj je rođena i odrasla moja generacija, nego nostalgija od koje boluju svi ljudi koji su na bilo koji način bili prisiljeni napustiti svoje domove i svoja staništa, za koje ih vezu najljepša i najdublja osjećanja i naiskrenija ljubav! Kako napisa Meša Selimović: "Kao rijeka i kap- mi smo isto..."

Kao što medicina i istraživanja još nisu pronašli lijek za mnoge bolesti ljudskog tijela, tako još ne postoji lijek za ovu bolest duše-koja može biti i smrtonosna, jer i duša presvisne- kad´ tamne niti počinju da pucaju....!

Upućujući Savezu - slavljeniku, moje najiskrenije čestitke u povodu velikog jubileja, kao i svim Bosancima i Hercegovcima u Švedskoj, poklanjam Vam i stihove prigodne zajedničkim nam slavljeničkim danima!