"Aladinov sin"- nepresušna priča o diskriminaciji

Kada je početkom 30-tih godina 20.-tog stoljeća, mlada i lijepa Šveđanka, u potrazi za poslom i novim životom, krenula put Pariza, te prijestolnice svjetlosti tadašnje Evrope, nije sigurno ni sanajala da će sudbina njenog sina, skoro jedno stoljeće kasnije, postati moja opsesija i prevodilački prvijenac u izbjegličkoj usamljenosti u Švedskoj! Nije ni mogla, a i kako bi ?!

Ali, ljudske sudbine su nedpredvidljive i mnogo toga se u našim životima dešava tako iznenada i - čudno!

Sjedeći skoro pet godina u iščekivanju azila u Švedskoj, učeći marljivo švedski jezik sama, moji putevi su skoro svakodnevno vodili u -lokalnu biblioteku. Šveđani imaju sasvim drugačiji odnos prema knjizi nego što to imamo mi - Balkanci, i u tom malom hramu knjiga sam uvijek dočekivana vrlo ljubazno i dobijala sve željene informacije. Na polici sa knjigama za djecu, moju pažnju je privukla knjiga "När vi var barn" (Kad smo mi bili djeca), prekrasno ilustrirana rukom same književnice- Ann-Marie Gelotte. Knjigu sam "progutala" u jednom danu, uživajući u jednostavnosti jezika i prelijepim ilustracijama, koje su tako podsjećale na moje sigurno i nevino djetinjstvo u Bosni i Hercegovini!

Djeci, koju sam tada učila naš jezik, oduševljeno sam čitala svaki dan i uspoređivala sa Bosnom, koju su i oni zbog rata nasilno napustili i dospjeli u Švedsku -kao i ja sama!

Samo godinu dana kasnije, igrom slučaja i zahvaljujući poznanstvu sa rahmetli I.Serdarevićem, našim prvim ambasadorom u Štokholmu i mojom Sarajkom, gdjom Amilom Mulabegović, predratnom novinarkom "Oslobodjenja"- bila sam pozvana u posjet Ann-Marie Gelotte, u njen stan na Sveavägen u Štokholmu ! Dočekala nas je prefinjena i plavokosa žena švedske jednostavnosti i njen muž- Björn Eriksson, visok i naočit muškarac tamne i kovrdžave kose sa violinom u ruci, svirajući nekoliko taktova neke sevdalinke- i glavom i bradom-stvarni ALADINOV SIN!

Da život piše čudne priče- pokazalo se to i ovog puta! Uz svoje oduševljenje mojom zainteresiranošću za njene knjige i moju želju da ih prevodim i čitam bosanskoj djeci, poklonila mi je i svoju knjigu "Alladins son", priču o životnoj sudbini svoga muža - Björna Erikssona, koju on sam nikada nije mogao napisati (iako dugogodišnji novinar "Dagens nyheter"), ali koju je napisala ona, sa puno emotivnog naboja i ponovo- sama ilustrirala!

Naime, ona lijepa djevojka koja je početkom 30-tih godina krenula put Pariza je bila -niko drugi do- Björnova majka! U Parizu je ta mlada Šveđanka, sanjajući o novom životu i bogatstvu, upoznala stasitog mladog nadporučnika u francuskoj vojsci, porijeklom Sirijca gosp. Aladina! U toj ljubavnoj idili i mladalačkom zanosu - začet je Björn- Aladinov sin!

Djevojka mu nije otkrila da je u drugom stanju- vratila se u Švedsku, rodila vanbračnog sina, a brigu i staranje o dječaku su preuzeli njeni roditelji u Štokholmu, kod kojih je Björn odrastao i koje je neizmjerno volio! No, njegovo odrastanje kao vanbračnog djeteta u to doba u Švedskoj, uz to sa netipičnim izgledom, svojom crnom kovrdžavom kosom i crnim očima, jedini "svartskalle " u školi- je bilo vrlo teško! Stalno je bio izložen podrugivanju, odstranjivanju i izolaciji, uz samo jednog druga Tottija je - i nikad usahla priča o diskriminaciji zbog svoje različitosti, koja je, nažalost, danas još aktuelnija!

Kao i sva djeca takve sudbine, i Björn je, u kasnom pubertetu, zaželio da upozna svog oca, koji je živio u Parizu sa svoja dva sina - Björnova polubrata. Prije nego što je krenuo u Pariz, sanjao je čudan san... i taj njegov san je bio i moj prvi ozbiljniji prevodilački pokušaj!

Danas sam sretna da sam i osobno upoznala Aladinovog sina i da je i moj prevod i moja literarna žeđ okrunjena i ovom pričom o neobičnom poznanstvu!

Gospođa Ann-Marie Gelotte umrla je 2002.godine, a Aladinov sin, gosp. Björn Eriksson, sada već u poodmakloj dobi, još uvijek na staroj adresi u Stockholmu!