Sarajevska HAGADA...i još mnogo toga više

Gospodina Jakoba Fincija poznavala sam i prije agresije na Sarajevo, a zadnji susret u septembru 2012.god. upriličen je na moju želju da napišem nešto više o jevrejskom ženskom kulturno-umjetničkom društvu "BOHORETA" i o sarajevskim sefardima, koji su više od 500 godina naši čestiti sunarodnjaci i čije pisce već prevodimo i na švedski jezik ( Isak Samokovlija ).

Iako se ime Fincija često pominje u medijima (zadnje kao ambasador Bosne i Hercegovine u multikulturnoj Švicarskoj, ali najviše zbog Evropskog suda u Strazburu i slučaja "Sejdić-Finci", kao i najnovija kandidatura za gradonačelnika Grada Sarajeva ), Jakob Finci odiše jednostavnošću i kulturom vođenja konverzacije i pored mnogih dragocjenih činjenica o "Bohoreti " i " La Benevolenciji ", bio je tako benevolentan da sam dobila pregršt činjenica o drugoj i najvrijednijoj jevrejskoj relikviji, koja je svijetom pronijela ime Sarajeva - sarajevskoj HAGADI. Danas kada su sramotno zamandaljena vrata Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine i nakon dramatičnog spašavanja HAGADE za vrijeme agresije na Sarajevo i paljenja Nacionalne i univerzitetske biblioteke-Vijećnice, vrijedno je prisjetiti se i ovoga i prenositi i dalje:

Prohujali su vijekovi od onog vremena, sredine 14. stoljeća, kada je u zlatno doba Španije, nastala čudesna i neprevaziđena "sarajevska” Hagada. Naime, svake godine, i tako već stotinama godina, Jevreji cijelog svijeta proslavljaju Pesah, praznik oslobođenja iz egipatskog ropstva, tradicionalnom Seder večerom, na kojoj se čita Hagada, knjiga o izbavljenju. Svaka jevrejska porodica ima Hagadu, a one bogatije su, u to zlatno doba Španije, mogle sebi da priušte i luksuzno-posebno izrađene i kaligrafski ukrašene Hagade, kao što je i naša ”sarajevska” Hagada. Knjiga je, ili kao miraz, ili kao mito ili jednostavno kao dio imovine onih koji su pred izgonom sa Iberijskog poluotoka, tražeći svoje mjesto pod suncem, dospjeli u Bosnu i Hercegovinu i u Sarajevo!

U tom evropskom Jerusalemu, Sarajevu, gdje Jevreji žive sa ostalima od 1565. godine, Hagada je doživjela svoju svjetsku slavu. Kada je Austro-Ugarska ušla u Bosnu i Hercegovinu, osnovala je Zemaljski muzej- Lands Museum, otvoren 1888. godine i koji je tada bio u situaciji da otkupljuje vrijedne stvari-otkupljena je i HAGADA!

Knjiga je poslana u Beč na prvu ekspertizu, i nakon dvije godine ponovo vraćena u Sarajevo, i to je danas "Sarajevska Hagada", a ne bečka! Nikada HAGADA nije bila javno izložena. Uvijek se čuvala na posebnom mjestu i bila dostupna samo očima izabranih!

Nije se vidjela, ali se za nju znalo, pa je u aprilu 1941.godine, nakon ulaska njemačke vojske u Sarajevo, jedan od prvih predmeta koji su nacisti zatražili- bila upravo "Sarajevska Hagada".

Dovitljivošću Joze Petrovića, tadašnjeg direktora, i moralu Derviša Korkuta, tadašnjeg kustosa Zemaljskog muzeja, Hagada im nije predana! Gospodin Korkut sklonio je Hagadu u jedno malo podbjelašničko selo, kako ne bi dospjela u nacističke ruke. U to doba je Sarajevo bilo ekonomski prilično siromašna sredina. No, bogatstvo tog i tadašnjeg Sarajeva su bili njegovi građani, jer su poput Korkuta vjerovali u temeljne vrijednosti koje čine jedno društvo- a to su zajednički život i tolerancija!

Kada je šest miliona Jevreja širom svijeta izgubilo živote u nacističkom paklu, pojedine sarajevske porodice su spašavale Jevreje koji su bili proganjani i deportirani u logore, jer je to naprosto bila- građanska dužnost i susjedska obaveza!

Priča o prijateljstvu majke sarajevskog nadrabina Davida Kamhija i begovice Fadilpašić sa Bistrika, nije ni bajka ni legenda.

Porodica Kamhi, pa tako i mali David su iz okupiranog Sarajeva u Drugom svjetskom ratu, izašli zahvaljujući promućurnosti begovice Fadilpašić, ali prije svega prijateljstvu dvije gradske djevojke, koje su nekada zajedno obilazile balove. Tako su gospođa Kamhi sa feredžom i mali David sa fesom na glavi u pratnji Fadilpašićkine dvorkinje prošli ustašku stražu na Gorici i to pokazuje odnos sarajevske gradske sredine, prema svemu što, prividno ili trenutno, ugrožava njen višestoljetnji identitet. Zašto su muslimani spasavali Jevreje od ustaškog terora i neizbježne deportacije u naci-logore? Jer, to je bila njihova -gradjanska dužnost!

Dakako, to nisu činili samo muslimani, već svaki građanin Sarajeva, ako je želio ostati lojalan načelima i vrijednostima ove sredine. To je ono što je utemeljio Isa-beg Ishaković, osnivač Sarajeva, ističući, prema riječima prof. A.Sarajlića, da je Sarajevo "zborno mjesto dobrih ljudi" i to je ono što svi mi preostali građani Sarajeva treba da branimo i danas!

To iz Sarajeva neće otići niti će se nijedna njegova relikvija (HAGADA) prepustiti zloj sudbini!

Ili, pak jedna istinita priča: kada je u aprilu 1992. godine počelo granatiranje Sarajeva i njegova skoro četvorogodišnja opsada, kada je ubrzo nestalo svega-lijekova za bolesnike, hrane za gladne, bilo je u apoteci i kuhinji sarajevske jevrejske općine-jednako za sve građane Sarajeva!

Ili, još jedna: moja zaova Dr Pašagić, čiji je muž kirurg Dr S. Pašagić osvanjivao i spavao na Klinici "Koševo" i danima operirao i pomagao unesrećenim građanima Sarajeva, iz obruča opkoljenog Sarajeva je sa tri maloljetne kćeri izbavljena zahvaljujući porodici Gaon. Porodica mog rahmetli muža i porodica Gaon živjele su godinama u velikoj slozi i poštivanju. Suada, moja zaova i Hana su bile ne samo susjede nego i dobre prijateljice. Osnivanjem države Izrael porodica Gaon je napustila Sarajevo- ali ne i svoje prijatelje. Na poziv i uz pomoć Hane Gaon, moja zaova je uspjela izići iz Sarajeva i spasiti djecu od četnickog terora i danas su te tri mlade žene- ljekar, stomatolog i advokat u svom rodnom Sarajevu!'

Ili treća priča: Dr Toško Gojkov, Srbin, spasio je 18.maja 1992. godine mene i mog sina Kenana u jeku najžešćeg granatiranja Sarajeva ispred zgrade Predsjedništva, trčeći sa nama i odvevši nas u sklonište Doma zdravlja u Vrazovoj ulici!

Jedno je sigurno - građani, bez obzira na teškoće vremena u kojem se nađu, po cijenu života, ne prodaju svoj moral i građansku etiku. To je naprosto stvar odgoja. Jer, što je sramota u teškom vremenu, pitali su Esada Kulovića, jedinog građanina Sarajeva koji je tri puta biran za gradonačelnika. Rekao je: „Sramota je ne pokazati se čovjekom! Smrt je manja sramota!“