Faik Saltagić
Za kulturu treba damar (osjećaj), govori mi, kad se sretnemo, Banjalučanin Faik Saltagić
(71), koji se još u rodnoj Banjaluci bavio i kulturom i folklorom.
Kada je zbog rata sa suprugom Eminom došao u Švedsku 1994. godine, nije ni slutio da će mu kulturni rad opet biti usud. Još manje da će biti član Glavnog odbora Saveza bh. udruženja u Švedskoj i predsjednik Odbora za kulturu 2001.-2008. Osim toga bio je i u regionalnom odboru Saveza, Udruženju Banjalučana, odlazio u BiH i druge zemlje da prenese iskustva, ali i s mladima „Dukata“, pa su mu šetnje Sarajevom ostale urezane kao najdraža uspomena. Cijelo vrijeme u Švedskoj je na Mölndalu (Göteborg), koji je zamijenio voljenu Banja Luku.
- Po struci sam pravnik, radio sam u Elektro-Banjaluci, potom sam bio sekretar RKUD ”Vaso Pelagić”, došao rat i dobio sam otkaz od glumca pijanice koji bez mene ni u zahod nije znao otići. Respektabilan je to ansambl bio, s puno folklornih koncerata, bili smo odmah iza CKUDM ”Veselin Masleša”, jedno od 16 koliko ih je bilo u Banjaluci. Imao sam veze širom Juge i ugovorao koncerte na Jadranu, u Austriji, Njemačkoj…
- Dolaskom u Švedsku opet si u kulturi?
- Banjalučani iz sekcije su me dočekali i uveli među raju, govorio sam im da imam šuhu za folklor, pa da ćemo ”sklepati” nešto. Animirali smo prijatelje da dovedu djecu. Došli roditelji, četiri-pet porodica s djecom, sačinimo i upravu udruženja. Bilo je i problema, prvi koreograf pobjegao, kažem ”čuvajte djecu dolazim”, kad ide Kemo iz Sarajeva s Muratom Hačkovićem. Ja mu odmah velim: ”Hajde brate”, on udari rukama: ”Hajmo djeco”, ja presretan, vidim zna. Bilo je to u proljeće 1996., tako do dan-danas. Senka Krdžalić bila sekretar, Rako Muratagić blagajnik, pomagali Fatima, Nura i Sija, na koncertima sam sve angažirao, u zadnjih 15 godina puno sam koncerta organizirao, išao s njima gotovo svugdje. Nisam bio u Sloveniji prošle godine, bio hasta, ali sam sredio koncert, kad je Murat rekao da nisu dugo nigdje gostovali, bila je o tome reportaža u ”Glasu BiH”: ”Hvala i našem Faiku, ovo kao i sva ostala gostovanja on je organizirao…” . Odmah sam ozdravio!
- Bio si angažovan Savezu bh. udruženja?
- Da, Savezu sam puno dao, treba svake godine biti bar jedan kocert što ga Saveza inicira, da se folkloraši sastaju, zajedno igraju. Organizirao sam seminare s koreografima iz Sarajeva, npr. Hadžija, Sikan, pa Muhamed Tufekčić-Tufo iz Norveške, puno je to značilo.
- „Dukat“ je bio uzor?
- Da, to nas krasi, profesionalizam. Sjećam se kad smo bili u Sarajevu, priđe mi poznanik, koreograf u Austriji, kaže da vidimo ko je bolji. Kad je „Dukat“ odigrao, on je zanijemio. Sjećam se gostovanja u Finskoj, Austriji, Sloveniji, BiH, Engleskoj, smještaja u hotele, svesrdno nas dočekali. Eto, te fine uspomene su ostale da krase i moja i sjećanja dukatovaca.
- Bilo je i neprijatnih situacija?
- Ne previše, ja sam bio u sjenci, ali eto nekad su me i prozivali kad ne ide kako treba, ili na takmičenjima. Ma, nije problem kad se drugo udruženje proglasi boljim, ali svi su shvatili da je „Dukat“ nešto posebno, van konkurencije, najbolji, jer Hačković je amater profesionalac, kad se tome doda organizacija, onda je „Dukat“ nedostižan. „Dukat“ svuda inicira druženja sa ostalim folklorima u bh. udruženjima i nastupa na svim značajnijim manifestacijama i jubilejima.
- Puno si uradio - priznanja?
- Ma, znam da sam puno valjao, svemu dođe kraj, godine, grom ih ubio! Puno je diploma, pohvala, zahvalnica, neki dan je jedna stigla. Treba to sve srediti, uspomene. Zovnuo sam Murata i Raku i kazao da ne mogu više početkom 2011., kada je formirana nova uprava, rekli su da imaju respekt, da sam počasni član, dobro došao, rado odem među moje dukate…
- Penzionerski dani?
- Vrijeme provodim mirnije, odem u prostorije „Dukata“ ili košarkaške, sretanje s ljudima, sad sve manje. Tugu ublažim banjalučkim ćevapima kod Salke na Mölndalu. Ovdje je mlađi sin Samir (40), dok je stariji Nermin (45) u Švicarskoj; ovdje imam dva unuka, Mirza (17) i Adnan (15), život znače. Družim se s braćom i sestrom, ja sam najstariji, pa Idriz, Kemo, Eso i Vahida.
Nije Banja Luka što je bila. Obiđem grad, promijenili nazive, kad pročitam, mislim da sam zabasao negdje! Nisam prvi put sa ženom Minom otišo na more, nije nas vuklo, ko da nas je grom strefio. Banja Luku sanjam i u srcu nosim, ovdje preživljavam. „Dukatom“ rane liječim. Često ne znam ni gdje sam! Rat nas je po svijetu razbacao, nikad više spojiti nespojivo…
