Nakon genocida živim i živjet ću u Srebrenici

Dana11. jula 1995. godine, kada je u Srebrenici počinjen najveći zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, Nermina je imala samo 13 godina. S majkom i petero braće i sestara uspjela je preći na slobodnu teritoriju u Tuzlu. Četnici su je tog dana zauvijek odvojili od njenog oca. Priču o njemu i genocidu pričat će svojoj djeci i unucima. Da se ne zaboravi.

-Tih dana u julu ustajali smo svako jutro rano, da bi prije izlaska sunca (zbog zmija) otišli u borovnice. Njima i drugim voćem se utaljivala glad. Hljeba nismo imali dovoljno, a o ostalim namirnicama nismo mogli ni razmišljati. Jeli smo kukuruzu, koju moja mala sestra, koja je u julu '95. godine imala nepune tri godine, nije htjela jesti.

Plakala je i tražila drugi hljeb. A mi ostali znali smo da nema drugog hljeba i da moramo biti zahvalni i na tome što imamo. Jedno jutro, kada su granate malo utihnule, izašli smo u našu sobu. Mama je obećala da ćemo popodne jesti domaći hljeb od pšeničnog brašna i kuhani grah. Nestrpljivo smo gledali u fijaker čekajući da ručak bude gotov. U jednom momentu čuli smo vrisku i ponovo granate i pucnjavu. Četnici su ušli u grad i moramo bježati. Istrčali smo iz zgrade i krenuli bazi UN-a. Vjerovali smo da su nam oni spas. Grah i hljeb su ostali nepojedeni, a mi, mi smo otišli gladni, žedni i bosi. Tu noć smo prenoćili kod tetke u donjem dijelu grada,blizu te baze. Ne znam ko, ali neko mi je usput dao cipele na štiklu, da ne hodam bosa. Bile su mi velike i visoke, ali nisam imala druge i morala sam u njima hodati, počinje svoju potresnu priču 33-godišnja Nermina Dautbašić iz Srebrenice.

Ubili su amidžu

U vrijeme pada Srebrenice imala je 13 godina. Bila je najstarije od šestero djece svojih roditelja, s kojima je u proljeće 1993. godine protjerana iz rodnog sela Brezovice. U sjećanje joj se zauvijek urezao 11. juli 1995. godine.

-Tog dana sam se rastala od mog babe. Nisam bila svjesna da je to bio posljednji put da osjetim toplinu njegovog pogleda i zagrljaja. Bilo je to kod benzinske pumpe u Srebrenici. Razdvajanje muškaraca od žena i djece. Muškarci su išli prema Kazanima, odakle su mislili da kroz šumu dođu do slobodne teritorije u Tuzli. Žene, djeca i stariji muškarci išli su prema Potočarima. Bio je to najteži rastanak u mom životu. Nisam primjećivala da granate padaju niti da svakog trenutka možemo poginuti, jedino što nisam željela je da babo ide od nas, ali tako je moralo biti. Rekao je da idemo u Potočare, a on će prije nas stići u Tuzlu i tamo će nas čekati. Kao da sam znala da do toga neće doći, gledala sam ga, željela sam da mi što duže ostane u sjećanju.

Prišao nam je, zagrlio nas, rekao da slušamo mamu i otišao. Krenuo je i okrenuo se kao da je znao da je to posljednji put da vidi šestero jetima koji će morati da se bore i idu kroz život vođeni samo majčinom rukom. I bez njega. Sageo je glavu i krenuo, a mi...gledali smo za njim i neutješno plakali. Kada smo ga izgubili iz vida, krenuli smo s ostalima prema Potočarima, bazi UNPROFOR-a, priča Nermina.

Majka im nije dala da se odvoje od nje. Dvije noći su spavali na betonu ispred jedne fabrike.

-Ta druga noć je bila užasna. Sa svih strana su do nas dolazili krici, molbe za smrt. Četnici su odvodili djevojke i dječake koji su imali oko 15 godina. Pitali su gdje su ostali muškarci. Došao je dan kada smo trebali krenuti. Nisam znala kuda, samo je bilo važno da napustim to mjesto. S nama je bio i mamin amidža, stariji čovjek, kojem su rekli da mora ići iza kuće u blizini autobusa odakle će, navodno, kamionima za Tuzlu, da ne prave gužvu ženama i djeci. Krenuo je iza autobusa, a jedan ga je vojnik udario po glavi i kapa mu je spala. Sageo se da je uzme, a isti ga je vojnik ponovo udario i rekao da je ne uzima, pošto mu više neće trebati. Vidjela sam da mama plače, ali nisam mislila da amidža neće preživjeti, kaže Nermina.

Očeva sudbina

Autobusom su krenuli prema Bratuncu.Tamo su ih dočekali s podignuta tri prsta i psovkama. Ali to nije bilo ništa spram scena koje je vidjela kroz prozore tokom vožnje. Od njih joj se ledila krv u venama.

- Pored autobusa su prolazili muškarci pogete glave i s rukama na glavi, a pojedini su nosili ranjenike dok su ih četnici udarali puškama i gurali da hodaju. Onda je došla Kravica, četničko leglo. Znala sam samo iz priča da je tu najgore. Tako je i bilo. Zaustavili su autobus, a naoružani četnici ulazili su tražeći pare, nakit i prijetili smrću ako im ne damo sve što imamo. Jedan od četnika uzeo je mog malog rođaka, kojem je tada bilo deset godina, stavio mu nož pod vrat tražeći od njegove majke novac ili će joj ubiti sina. Krenuli smo dalje, put Tuzle.

Odjednom su svi počeli gledati sa svoje desne strane, žene su zaplakale na sav glas. Bila je to Kasaba i velika ravnica. Uvijek kada naiđem tim putem, sjetim se te livade na kojoj su sjedili naši muškarci, četnički zarobljenici, s rukama na glavi. Ne znam koliko ih je bilo, ali činilo mi se kao da ih je više od 1.000. Gledali su prema nama, a mi smo gledali u njih plačući i nadajući se da će preživjeti. Bilo je tako bolno, priča Armina.

Nakon silnih drama na tom putu strave i užasa uspjeli su doći do slobodne teritorije. Smještaj su pronašli u Kolektivnom centru u Špionici.

-Živjeli smo dan za danom u nadi da će se jednog dana odnekud pojaviti moj babo. Svaki put kada bi neko prešao na našu teritoriju trčala sam, pitala da li je ga je negdje vidio. Ništa, do jednog dana kada je tetak prešao i rekao da su zajedno bili, da je moj otac išao ispred njega i da su ga četnici zarobili. Nadala sam se. Pa dobro, zarobljen je. Pustit će ga, možda. Dani su prolazili, ali od njega ni traga ni glasa.

Mami na teretu bilo nas šestero maloljetne djece. Nisam razumjela zašto toliko plače. Bojala sam se samo da joj šta ne bude jer šta bih onda ja. Morala bih se brinuti za sve njih. Kako? Sada razumijem moju mamu i divim joj se, uspjela je. Međutim, ja nikako nisam mogla prihvatiti činjenicu da nemam oca, da mi mama ide na roditeljske sastanke umjesto babe. Vrištala sam, a sada mi je žao. Tek sada je shvatam. Tada nisam. Željela sam samo da imam oca i da se mogu pouzdati u njega, da mi pomogne kada mi je teško i da dođe po mene na stanicu kada kasnim iz škole kao što su dolazili očevi mojih prijateljica.

Za očevu sudbinu Nermina je saznala u martu 2013. godine, samo nekoliko dana prije prvog rođendana njene kćerke Hane. Bio je to poziv iz Tuzle, uz riječi da je njen otac identificiran, te da članovi porodice trebaju doći da to i potvrde.

-Sve mi se srušilo, rane su se otvorile i ponovo sam se vratila u taj juli 1995. godine. Rekli su nam da su babu pronašli u nekom kanalu u Konjević Polju, s posmrtnim ostacima još nekoliko Srebrenčana. Posmrtni ostaci su bili bez glave, nisu nam dozvolili ni da ga vidimo. Možda je tako i bolje.

Zločince nagrađuju u Hagu

-Svjedoci smo da Haški tribunal oslobađa direktno odgovorne za genocid u Srebrenici, pa se i ja kao žrtva genocida pitam je li to nagrada za zlo koje je učinjeno jednom narodu, mom narodu. Mi samo tražimo pravdu za sve.

Svakodnevne torture

Nermina je u Tuzli završila srednju medicinsku školu, diplomirala na Prirodno- matematičkom fakultetu, Odsjek Biologija i magistrirala na Tehnološkom fakultetu, smjer Ekološko inženjerstvo zaštite okoline. Četrnaestog augusta 2006. godine vratila se u Srebrenicu. Željela je, kaže, tako pobijediti strah i zločince. Nadala se i da će pomoći u potrazi za njenim ocem.

-I danas sa suprugom Ramizom i dvogodišnjom kćerkom Hanom živim u Srebrenici. Zaposlena sam u kabinetu Načelnika općine Srebrenica kao Samostalni stručni saradnik za protokol i odnose s javnošću. Ovdje je mnogo nezaposlenih, kao i u cijeloj BiH. Ljudi rade u nekoliko firmi koje posluju na području općine, bave se poljoprivredom i tako preživljavaju dan za danom.

Bošnjaci i Srbi žive jedni pored drugih, svako nosi svoje breme, a komunikacija zavisi od toga da li je predizborna godina ili ne.

Svi pokušavaju izbore dobiti na Srebrenici. Pa imamo situaciju da lider najjače srpske političke stranke u BiH Milorad Dodik dođe u Srebrenicu na predizborni skup, prođe pored mezarja u Potočarima i negira genocid u Srebrenici. Ista je situacija i sa svim ostalim srpskim političarima, a onda i pripadnicima srpskog naroda.

Mi nemamo na nivou BiH ni odluku o proglašenju 11. jula Danom žalosti u BiH, niti Zakon koji bi se mogli sankcionisati negatori genocida, iako imamo presudu Haškog tribunala da je u Srebrenici počinjen genocid nad Bošnjacima Srebrenice od strane vojske i policije RS-a, ističe Nermina.

Svakodnevno se, dodaje, susreću s torturama koje vlasti Republike Srpske sprovode nad Bošnjacima.

-Najnovije jeste svakako i provjere i poništavanja ličnih dokumenta Bošnjaka, gdje vlasti Republike Srpske ignorišu državni zakon i usvajaju entiteski, onakav kakav njima odgovara pa s pravom mislimo da se genocid nastavlja i u miru nakon 19. godina, napominje naša sagovornica.

Ne želi, dodaje, zaboraviti ništa od onog što je bilo.

-Pričat ću to svojoj djeci. Moraju znati kakve zvijeri mogu biti ljudi. Moja sestra sliku o našem babi stvara iz naših priča. Ne sjeća se njegove ljubavi i smije se kad joj pričamo kako je na njegovom ramenu plakala jer nije htjela jesti tu „ružnu kukuruzu“. A moj babo! Njegovi pronađeni posmrtni ostaci su prošle godine konačno našli smiraj u Memorijalnom centru u Potočarima sa još 6.066 posmrtnih ostataka Srebrenčana ubijenih u julu 1995. godine.

Danas nakon svega samo želim da se ne dozvoli ponavljanje Srebrenice, da se kazne svi koji su odgovorni za genocid nad Bošnjacima Srebrenice. A mi ćemo živjeti u Srebrenici, u njoj ćemo graditi svoju budućnost.