Sead Jujić
Prijedorčanin Sead Jujić (54) s porodicom, supruga Senada, djeca Amir, Amira i Samira, došao je u Švedsku zbog rata, decembra 1992.godine.
Sejo je cijelo vrijema aktivista, ali i angažiran u kulturnom djelovanju kroz različite oblike, prije svega u organiziranju i realizaciji bh. kulturnih manifestacija.
Nema značajnije regionalne (na području gdje živi), niti savezne kulturne manifestacije u koju nije uključen Sead Jujić, nevidljivo, iza pozornice, da bi sve bilo kako treba i po planu. Nenametljiv, uvijek s osmjehom, dobrodušan, svima simpatičan, Jujić je uvijek tamo gdje se nešto u kulturi dešava, jer kultura mu je srcu draga.
- Završio sam srednju školu (mašinbravar, vkv) u Školskom tehničkom centru u Prijedoru. Radio sam u ”Incelu” u Banjaluci, Fabrici pločica ”Selena” Prijedor i Rudnicima željezne rude ”Ljubija rudnik” Omarska sve do početka rata 1992, kad dobijam otkaz kao i svi nesrbi u firmi. U Prijedoru ostajemo do novembra 1992, onda odlazim sa porodicom u Zagreb, pa u Växjö u Švedskoj, u vojni kamp ”I11”, sedam mjeseci, onda dobijamo Gislaved, gdje ostajemo osam mjeseci. Kad smo dobili stalnu boravišnu dozvolu, dolazimo u Ljungby decembra1994, gdje i danas živimo.
- Značajne su tvoje humanitarne aktivnosti?
- Po dolasku u Švedsku već u prvom kampu mi smo aktivno skupljali novčane priloge za BiH. U udruženju u Gislavedu sam bio član i radio na osnivanju folklora i teatra i prikupljanju pomoći za BiH, posebno za satelitsku antenu BiH TV. U toku agresije na BiH svaki mjesec smo skupljali novčanu pomoć, imali humanitarne akcije za prikupljanje paketa sa hranom, higijenskim sredstvima, odjećom, školskim priborom itd.
Imali smo i kontakte sa BiH, pa smo izabrali Živinice za humanitarnu akciju gdje je svaka porodica uzela jednu od porodica u Živinicama i pomagala novcem i ostalim potrepštinama. U toku rata smo preko bolnice u Växjöu dobijali ortopedska sredstva, štake, bolničke krevete i vozili ih za Göteborg, odakle je poslije Suljo Halalkić vozio u BiH.
- Posebno si aktivan u Ljungbyju?
- Dolaskom u Ljungby bio sam inicijator i jedan od osnivača udruženja ”Una”. Ja sam u par navrata biran za predsjednika udruženja, a tu funkciju i sada obnašam. Mi smo kao klub ”Una” Ljungby organizovali i sjednice glavnog odbora i predzadnju saveznu skupštinu.
- Daješ doprinos kulturnim aktivnostima udruženja?
- Naš klub je osnovao folklornu sekciju 1995, koreograf je bio moj brat Orhan Jujić, jer se on koreografijom bavio i u BiH. Od tog perioda angažiran sam u kulturi, od 1996. izabran sam za predsjednika Odbora za kulturu regije Istok i tu funkciju sam obavljao dok regije nisu drukčije organizirane. U dva mandata sam bio u Glavnom odboru Saveza bh. udruženja u Švedskoj i u oba sam bio u Odboru za kulturu.
Bio sam cijelo vrijeme, a i poslije prestanka članstva u Glavnom odboru, vezan za kulturu, takvog su me i prepoznali, pa gotovo da i nema značajnije kulturne manifestacije u koju nisam uključen. Svako savezno takmičenje ima svoju draž, ali u zadnja dva nastupa na otvorenim scenama u Halmstadu u Växjöu, mi smo i Šveđnima prikazali kakvo kulturno bh. bogatstvo njegujemo, što je jako značajno. Kad djeca i mladi zaigraju i zapjevaju u bh. nošnjama, moje srce svaki put zaigra, čuje se čak do Prijedora!
