Sjećaš li se Dolly Bell?

Nekako slično, a ipak drugačije

Na ovim mojim ovozemaljskim putovanjima kroz vrijeme i prostor susreo sam mnogo dobrih, loših, stidljivih, otvorenih, lažljivih, prijatnih i neprijatnih ljudi. Mogao bih tako da redam unedogled sva ta opisna imena za svakodnevne životne maske koje nosimo i koje stičemo. Ponekad pomislimo da smo već vidjeli sve te maske i sva ta lica i da o svima znamo sve. Varamo se, opasno se varamo...

Iznova i bez najave

Mislim da smo uvijek na početku nekog novog susreta koji će nam se dogoditi onda kad mu se najmanje nadamo. E, upravo to je mene zadesilo nedavno. Proljeće. Maj mjesec, mjesto Udruženje ”Bosna” Borås. Maske-lica: ja i on.

Više se i ne sjećam kojim povodom se zatekoh u Udruženju kad na malu pozorišnu scenu izađe čovjek od dva metra, gromada, ili mi se samo učinilo. Ne znam. U njegovoj ruci primijetih prelijepu električnu gitaru za kojom se vukao kabal sa miksete. Slika skroz nestvarna.

Čovjek od dva metra uvis, drži onu gitaru koja mi se učini kao dječija igračka.

Prebaci remen preko glave i nekako se sav nagnu naprijed preko onih žica. Gitara nestade u toj masi od tijela i snažnih ruku. Izviše se tonovi iz gitare poviše naših glava. Slika mi još nestvarnija. Mozak pokušava da obradi zajedno sliku i ton, ali ne uspijeva. Ne mogu da vjerujem da takva ljepota zvuka dolazi od one gromade i one majušne gitare.

To ti ja ganjam cijelog života

Već sljedeći tonovi me razuvjeriše. Osjetih najednom kako mi se tijelo zdušno prepušta toj ljepoti zvuka i počinje uživati u strančevoj virtuoznosti. Upitah se:

- Ko si čovječe? Odakle si? Aferim! Kako te ranije ne sretoh?

Nakon svirke priđoh strancu. Pružih mu otvoren dlan svoje desne ruke.

- Zovem se … - nekako promucah svoje ime.

On me onako ispitivački pogleda i raširi svoj dlan i reče:

-Vehid…Vehid Degirmendžić iz Olova - zastade, pa nastavi:

-Živim u Göteborgu. Ovi me pozvali i ja, eto, doš’o. Imam i nadimak, Sike.

Svi me zovu tako, Sike – naglasi Vehid.

-Lijepo od tebe. Ovo ti radiš majstorski. Nisam neki znalac, ali osjetih tu ljepotu tvog zvuka.

-Hvala ti – kažem ja dok Sike već imade spreman odgovor.

-To ti ja ganjam cijelog života. Počeo sam 1967. godine u mom Olovu. Kao dvanaestogodišnjak! I to najviše zbog babe. On ti je volio zapjevat’ a kasno bilo da uči svirat’. Tako jednog dana rahmetli babo doš’o kući s novom harmonikom. Tajac u sobi, niko ne diše. Moja majka Umija, istiha, upita babu: ”Šta će ti to bolan Atife?” Veli babo njoj: ”E, ovo će ti biti Vehidov najbolji jaran, sutra ga spremi na časove kod profesora Aleksandra Đorđevića. Ja sam već sve sredio”. Tako ti Sike poče svoju muzičku karijeru. Samo da znaš, harmonika ti u to vrijeme nije bila ”gradski instrument”. Ja sam ti nju svir’o samo za babu i njegovu raju kad bi teferičili. U to vrijeme procvata sarajevske pop scene u glavnom gradu postoje samo četiri grupe. Moje Olovo tada imalo jednu, ”Kristali”, sve dobri muzičari. Bele, Baja ja i drugi sa svojom svirkom uspješno se nosimo s najboljim tadašnjim sarajevskim grupama – prisjeća se Sike.

Novi bubnjar

-Tih godina je Omladinski savez iz Olova nabavio nove novcate instrumente iz Italije. Smjestili ih na muzičku pozornicu Doma kulture. I staro i mlado nahrpilo u Dom da vidi sav taj sjaj i osjeti miris novih instrumenata. Sve iskolačilo oči i u nekom svečanom miru prolazi pokraj instrumenata. Gluho bilo, k’o da je Tito umro, prije vremena, tako mi se danas to čini. Agilni predsjednici socijalističke omladine podijeliše instrumente za sve one koji nešto znaju da sviraju. Ja ti se počeh motati oko onih bubnjeva, nešto me tamo njima vuklo, mada nikad u životu bubnjarsku palicu nisam držao u ruci.

Ni danas ne mogu sebi da objasnim tu želju, tu strast za tim instrumentom. Sve mi se čini da je to možda bilo zbog onih lijepo ispisanih slova ”Amati”. To je bilo ”žabarsko” ime za te bubnjeve. Prve taktove na bubnjevima mi pokazaše moja dva ahbaba, Baja i Belé. Zadužiše me za cijeli život. Tako ti ja postadoh bubnjar. Mojoj sreći nigdje kraja. K’o da me dragi Allah udari po glavi, sve mi se note upucaše namah u glavu. Znao sam tad’ i po deset sahata udarati po njima. Kuća me nije gledala. Stalno sam visio u Domu kulture - kaže Sike.

-Ostao sam rano bez oca. Bez njega kuća se nage. Poče se lošije živjeti. Nas djece puna kuća, a mati s jednom penzijom pokušava sastaviti kraj s krajem. Umija, moja mati, uspijeva namaknuti neki dinar i ja kupujem zaplijenjene bubnjeve na Osječkoj carini u Sarajevu. Neko mi doturi i note iz Sarajeva. Opremio sam kućni podrum gramofonom i LP pločama i udaraj. Slušam i skidam muziku ”Led Zeppelina”, ”Nazaretha”. Ja ti se pravo ufur’o.

Zalut’o iz Olova

-Bogami, vrijeme pokaza da to meni leži i da izrastam u dobrog bubnjara.Tako uskoro do mene stiže vijest da grupa ”Ambasadori” iz Sarajeva traže bubnjara. Jaran i fićo pa pravo na audiciju u Dom kulture na Vratniku. Tada je Hari Mata Hari počinjao pjevati za ”Ambasadore” jer ih je napustila Jasna Gospić. Kandidata bilo hejbet. Sve Sarajlije. Dođe red i na mene, prvo me upitaše za ime, pa onda odakle sam? Odgovorih: ”Iz Olova”. Puče smijeh u sali. K’o vele, gdje si ti zalut’o. Smijali se ne smijali, ja ti te godine postadoh bubnjar ”Ambasadora” uz Harija solistu. E, sad sve ispočetka. Repertoar. Uštimavanje. Svirke.

Prvi veliki koncert u mojoj karijeri dogodi se u ”Skenderiji”. Godina 1979. Nekakva politička manifestacija.Tu su Safet Isović, Mahir Paloš, Neda Ukraden, grupa ”Cod”, ”Indexi”, Vajta i još neki. U publici, Pozderci, Mikulići, Dizdarevići. Elita i obična pješadija, raja. Oko ”Skenderije” policija. Svakih pola metra jedan plavac.

Babo i odijelo

-Ja ti obuk’o bratovo matursko odijelo i bijelu košulju. Sebe se nagledat’ ne mogu. Tu ti noć nikad zaboraviti neću. Mjesec novembar. Ledi. Srce puca. Ja zamotan u ono tanušno bratovo odijelo, a svirka završi kasno u noć. Ja kren’o ka autobuskoj stanici da uhvatim zadnji za Olovo, kad tamo otiš’o bus odavno. Kud’ sad? Proklinj’o sam sebe i ”Skenderiju”. Ali opet sama pomisao da sam svir’o na velikoj sceni ispred hiljade gledalaca činila me ponosnim.

Osjećao sam da je i rahmetli babo te noći bio uz mene pa mi govori: ”Vehide, nek’ si vala batalio onu harmoniku. Bolje ti stoje bubnjevi. Drž’ se ti njih. I sjeti se uvijek one: Ko igra za raju a zanemaruje taktiku završit će karijeru…i pripazi na mater Vehide”. I ode babo.

Milicija trenira strogoću

-U tom stigoh pred autobusku kad preda me iskočiše dva milicajca. Jedan brkati, onako po dužnosti, prodera se i upita me: ”Gdje’š ti u ova doba…a?” Kažem ja njemu da sam muzičar. Evo svir’o u Skenderiji ovim našim mudonjama. Usput pokazujem na akreditivnu karticu koju sam zakačio na rever kaputa. Onoj dvojici oči iskočiše iz očne duplje i uglas vrisnuše: ”Mrš kući barabo, ako te se dočepamo... Ti ćeš balavac jedan protiv države, a?” Nisu trebali ponavljati komandu. Ja ti đipim, pa pješke dva kilometra okolo pa na drugu stranu autobuske. Ma ja taman doš’o tamo kad ona dvojica opet predamnom.

Uletim u onaj aparat za brze ulične fotografije, ne da se slikam, nego da se sakrijem od njih. Ako me dohvate neće mi trebati nikakva lična karta. U to su doba milicioneri prvo bili, pa te onda pitali ko si i šta si. Na onim aparatima bio onaj zastor pa sam morao podići noge uvis da oni ne vide da u aparatu neko sjedi. Tako sam ti izdur’o do zore, a onda prvim brčanskim autobusom za Olovo.

Baksuz

-Za vrijeme moje svirke po Sarajevu živio sam ti od pavlake i hljeba. Nigdje para. Ako se nešto i zaradi brzo se i potroši. Grupe se raspadaju. Ja počinjem svirati sa Senadom od Bosne.

I on živi sličan život. Ne plaća kiriju za prostor gdje treniramo i svi završimo na ulici. Živilo se proleterski, dan za dan.Više gladan nego sit al’ se ne daš.

Tog ljeta organiziraju se dvije sarajevske grupe na turneju od Budve do Pule.

Svirka svaku noć u novom gradu i sto je najvažnije, angažman cijelo ljeto. Svi smo vidjeli gomilu para. Upadoh ti i ja kao vrstan bubnjar u tu jednu grupu i Boga mi taman pomislih bit će para, tako i bilo, ali džaba, meni se ne dade opariti. Baksuz, šta drugo?! Sve ove moje kolege muzičari što imaše sreću sa sobom, dobro prođoše.

Vehid narodnjak

Sike tu malo zastade, pogled mu odlutao, ispusti jedan dubok uzdah, pa žurno nastavi sa svojom pričom.

-To ti je kad je neko baksuz. Prva svirka u Budvi, a ja ti dobijem nekakvu groznicu i sav ti se tresem taman k’o Crna Gora kad postrada od onog zemljotresa. Odvukoše me do Doma zdravlja. Kratak pregled i namah penicilin, ali tek tad počinju moji jadi. Dobijem takozvani penicilinski šok. Ostaše bubnjevi, pare, raja i turneja. Ja ti kući i jedva dušu povratih. I tako se završi moja rockerska karijera. Ali nije ti tu kraj. Kad nešto hoće, beli hoće.

Jednog dana pred mene iskoči tadašnji gitarista Halida Bešlića, te mi reče da ima dobra ”tezga” u Goraždu. Hotel ”Drina”, pucaju narodnjaci od jutra do sutra. Para do krova. Kako ti ja postah ”narodnjak”, zaboravih na sve rokere ovog svijeta. Posta mi uska Juga. Počeh ti i po svijetu hoditi i sviruckati. Pratio sam puno pjevačkih zvijezda iz tog vremena. Sinan Sakić i Šerif Konjević ostadoše mi dužni. Halalio sam.

Laf pjeva na engleskom

Zašuti Sike na tren, pa mi se ponovo obrati.

-Hercegovac, ovo ti moram ispričat’. Kad sam bio mlađi ja sam pjev’o na engleskom jeziku.

Tu se odjednom ozari Siketovo lice. Prasnu u zarazan smijeh. Od te silne navale smijeha frcnu i suza iz oka.

-Moj engleski, ja sam ti učio taj jezik po sluhu s onih LP ploča i kontam to je to. Pjev’o sam ti ja to po tim našim omladinskim feštama. Jedne noći, igranka. Ja otpjev’o svoje pa malo sa scene siš’o među raju. Priđe mi prelijepa cura, oba oka da ti se nagledaju. Nekako mi lijepo i toplo dođe odnekud. Čuh ja nju kako poče da me hvali: ”Dobar si lafe. Dobro pjevaš, ali ja ti ne razumjeh ni jednu englesku riječ”. Od te noći, kad bi Đana, tako se zvala, došla na žurku, ja ti ne bi ni jedne engleske da mi Sarajevo daju.

Nije to - to

Opet se Sike poče smijati. Pogled mu pade na njegovu gitaru, pa kao da se sjeti.

-Eto vidiš od harmonike, preko bubnjeva do gitare, nigdje veze sa vezom, ali jarane sve je to Sike savlad’o. Gitaru sam počeo svirati zbog cura. To ti je bilo u modi. Znaš ono eskurzije, omladinske radne akcije i socijalistička omladina. ”Beatles” i duga kosa. Sve sam ti to ja moj jarane predever’o. S Omerom Pobrićem u toku rata svir’o.

Žena mi i sin dođoše u Švedsku 1991. godine. Ja doš’o 1995. na spajanje. Dijete neće meni, nema Boga. Ne pozna me. Ti prvi dani u novoj ”domžali” tuga. K’o da me neko stalno stišće, a ne vidiš ga. Usko ti u rođenoj koži. Prob’o sam svašta, ne ide. Mog’o sam ja i ovdje po starom, svirka, ali nije to - to.

Košarka u venama

-Kad sam živio dolje, ja sam ti igrao košarku. Druga braća isto tako. I fudbal se igrao.

Ja ti počeh da igram i treniram ovdje u Švedskoj košarku, s curicama. Tu se sve nešto posloži i djeca me prihvatiše k’o svoga. Nema zemlje iz koje nemaše bar jedno dijete.

Oficijelni jezik ”sportski”. Neko mi dade ideju da osnujem internacionalno udruženje. To ti je nešto u sklopu s onim,”integracija-asimilacija”. Moju ideju podržaše i gradski oci, pa ti to sve fino krenu. Sad me drže k’o malo vode na dlanu.

Kad im nešto tražim, obično kažu ”Za Siketa nema da nema”. Hvala im. Vidiš, ovaj moj sportski klub poče polako da prerasta i u muzički. Ono što ne mogu roditelji kod kuće, nastavnici u školama, Sike to sa muzikom sve postigne. Onda, primijetio ja da ova naša domaća djeca ne znaju maternji jezik.Tako ti ja sad uz muziku i pjesmu čuvam ovaj naš lijepi bosanski jezik u Skandinaviji. Sijaset naše djece progovorilo jezikom koji ja najbolje razumijem.

Jaranski jezik

-Znaš šta je u svemu čudo neviđeno?! Sad ti ovaj naš bosanski pjevaju i Rusi i Turci i Kinezi.

Uče svoj novi, jaranski jezik. Njima je danas jezik, samo sredstvo, da podijele ljubav, i mi smo to nekad znali. Možda će neka Đana, tamo nekom japanskom Siketu šapnuti na uho: ”Okinava, dobro pjevaš al’ ti ovaj bosanski malo nerazumljiv”.

I sva ta silna Siketova djeca znaju onu staru lokalnu sevdalinku ”Niz Olovo sitna kaldrmica”.

On počinje da pjevuši. Ja onako zateknut samo nesvjesno prošaputah: -Sjećaš li se Dolly Bell, Abdulah Sidran.

-Dobar film - reče Sike.

-Jesi li ti Sike primijetio da ova tvoja priča je ista kao priča o Dolly?

On me ispitivački pogleda i samo izusti:

- Jes’ vala, haman”.

Razmisli još koji trenutak, pa doda.

-Nekako slično, a ipak drugačije.

Sike u nekoliko sekundi

Tišina. Ja ga onako posmatram i vidim da se u njemu bude stare slike djetinjstva i da mu treba samo mir i tišina. Kao da ga vidim kako otvara vrata iza vrata soba kroz koje je prolazio u ovom svom hodočašću. Cijeli život u nekoliko sekundi.

-Kasnim jarane, poskoči sa one stolice.

Žurno mi pruži ruku i onako preko ramena dok mu je tijelo nestajalo u dovratku izlaznih vrata Udruženja ”Bosna” Borås doviknu:

-Vidimo se, imam ti ja u sebi nešto od te tvoje Hercegovine. O tom neki drugi put.

Zamače i poslednji dio ove ljudeskare od dva metra uvis. Sad više nisam ni siguran da je on imao tih dva metra, ali sam u jedno siguran da sam sreo čovjeka gromadu. Prošlo je već nešto vremena od našeg susreta. Ponekad ga nazovem telefonom. On ponekad, spremi kratku sms poruku.

-Majka Umija, u svojoj osamdesetoj, izdaje knjigu poezije pod nazivom ”Dio mene”.

-Youtube, Degi Ve ”Niz Olovo sitna kaldrmica”, poslušaj pa mi javi, jel’ valja?!”

I dok slušam ovu staru lokalnu narodnu pjesmu, ne mogu, a da ga ne upitam:

-Vehide, gdje si do sad, bolan, bio?