Almina Durić - Folklor je dio mog života

Almina Durić (33), rođena je Sarajka, gdje je završila srednju ekonomsku školu i studirala na Pedagošoj akademiji. Nakon rata je došla u Švedsku 2003. godine, gdje je kompletirala diplomu i školu završila 2007. godine. Radila je u Poreznoj upravi (Skatteverket), Povjereništvu za prisilnu naplatu dugovanja (Kronofogden), Građevinskoj firmi „Skanska“, da bi prošle godine u maju prešla da radi u komuni Eslöv, kao referent za plaće (lönekonsult).

Živi u Landskroni, gdje je ostvarila veoma zapažene rezultate kao koreografkinja u bh. udruženju ”Ljiljan”. Sa juniorskom postavom osvojila je prva mjesta na zadnja dva regionalna takmičenja Skåne regije u Eslövu, te također i na saveznim smotrama kulture u Halmstadu 2011. i Växjöu 2012. To je skrenulo pažnju na njen rad, jer je folklor u njenoj duši od malih nogu.

- Još u ratu 1993. godine počela sam igrati folklor u KUD ”Dobrinja 92.”, da bih tokom 1994. i 1995. igrala u Ansamblu narodnih igara i pjesama ”Kolo bosansko”, gdje sam igrala sve do 2003. godine, do mog odlaska u Švedsku. U ”Kolu bosanskom” sam bila i koreograf, odnosno vođa druge postave, tzv. ”B” grupe, odakle nosim bogata iskustva. Moji koreografi bili su Fikan, Sejo Mandić, Muhamed Hamo Softić i rahmetli Hadžija.

- Od kada si u ”Ljiljanu”?

- U bh. udruženju ”Ljiljan” Landskrona sam još od 2005. godine i radim kao koreograf. Folklor je jedan dio mog života. Kada pogledam unazad, sve se nekako zbivalo i dešavalo oko folklora. Moja putovanja po svijetu: Turska, Španija, Belgija itd, označila su moju ljubav prema folkloru, koji sam igrala jer sam ga istinski voljela. I dan danas je u meni taj poseban i neobjašnjiv osjećaj, što nažalost nove generacije teško razumiju. Ja želim da ih naučim da vole folklor, da im objasnim odakle svaka koreografija dolazi, nazive koraka, da znaju šta igraju…

- Uvježbavaš različite koreografije sa oko 40 djece i mladih?

- Da, imam dvije grupe: juniore i seniore, oko 20 ih ima u svakoj grupi. To su jako divna dječica i mladi, koji napreduju sve više i više. Šteta što nema mogućnosti da se time profesionalno bave jer zaista bi neke od njih bile vrsne igračice.

- Pobjede ti puno znače?

- Naravno da mi puno znače. Juniorke pobjeđuju drugu godinu zaredom i na saveznim i regionalnim takmičenjima. Moj moto ipak je: ”Bitno je učestvovati”, ne samo takmičiti se zbog pobjede. Kad izađu na scenu i kad ih vidim kako igraju, kako sam ih naučila, za mene su samim tim već pobjednice. Divno je biti dio tih takmičenja i okupljanja djece i omladine i vidjeti da takvo nešto postoji u Švedskoj, da se i ovdje još održavaju i prenosi naša tradicija.

- Tvoj život, planovi, želje?

- Bilo je teško na početku. Doći u stranu državu, naučiti jezik, upoznati nove ljude, krenuti život iznova. Otići od roditelja, sestre i svoga Sarajeva nije bilo lako, ali na sve se čovjek navikne i ojača.

U slobodno vrijeme bavim se sportom po onoj narodnoj da je ”u zdravom tijelu zdrav duh”. Ovdje je život bolji, ali je u BiH ljepši. Sva ta nostalgija se godinama kupila u meni i ja sam je duboko potisla, shvativši da svima nama nedostaje dio Bosne, iako je Švedska zemlja koja pruža i daje nam mnogo.

Planovi su da nastavim rad sa djecom i omladinom, iako je teško boriti se sa nabavkom muzike, cd-ova… Ali, eto, snalazim se nekako. I ide nam jako dobro, pobjede to najbolje pokazuju, zar ne?