Alma Zahirović

Životna priča Alme Zahirović, kćerke našeg poznatog i priznatog aktiviste Dževada Zahirovića, odslikava sudbinu velikog broja njenih vršnjaka.

Onih koji su, možda i najviše, bili pogođeni ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Srednjoškolci, isčupani iz svoje mladosti u dragoj i poznatoj im sredini, protjerani su u novu zemlju i odjednom su postali „prestari“ za dalje školovanje. No, pođimo redom.

Alma je rođena u Bugojnu 1976.godine ali je najveći dio svoga djetinjstva provela u Donjem Vakufu. Imala je sedam godina kad je počela sa plesom i igrom kroz ritmičku sekciju, plesnu školu i folklor u Kulturno-umjetničkom društvu „Janj“ u ovome gradu. Završila je osnovnu školu i prvi razred srednje i onda je buknuo rat.

Naprasni odlazak iz ovoga grada značio je prekid sa prijateljima i bijeg sa ocem, majkom Izom i bratom Selmirom u Hrvatsku. Nakon godinu dana dolaze u Švedsku u Stockholm. Poslije glavnog grada sele se u Valdemarsvik da bi se u decembru 1993.godine skrasili u Motali.

Snalaženje u novoj zemlji bilo je težak izazov ali i zanimljivo traganje za identitetom.

Sa sedamnaest godina i znanjem engleskog upustila se Alma u učenje švedskog jezika, upoznavanje novog naroda, novih prijatelja. Roditeljima, Dževadu i Izi, bilo je teže, ali kako kaže Alma: „Život je takav, neke stvari se moraju prihvatiti“. Tu počinje i Dževadovo i Almino angažovanje u osnivanju udruženja u Motali, pa „Ljiljan“ 1994.godine počinje sa radom. „Sama sam skupila jednu grupu djece u Motali i napravila malu folklornu postavu.

Bila sam ponosna na njih jer su ova mala djeca znala ko su i šta su, šta je njihova tradicija i kultura i kroz folklornu igru su htjeli da je sačuvaju“. U Örebro su preselili 1998.godine. Alma je u udruženju „Miris“ pokrenula folklornu sekciju koju i danas vodi. Folklorna grupa iz „Mirisa“ redovno nastupa na smotrama, kako regionalnim tako i saveznim.

„Ono što me podstiče na rad sa našom djecom je da se ona veoma lako prilagođavaju švedskom društvu i pri tome ne znaju puno, ili gotovo ništa, o Bosni i Hercegovini, domovini svojih roditelja. Ako im mi, kao njihovi roditelji i prijatelji, kroz rad u udruženjima, ali i kroz kućni odgoj, ne pomognemo da spoznaju ko su, šta je njihova kultura i tradicija, veliki je rizik da ćemo ih izgubiti. A Bosna i Hercegovina će za njih značiti isto što i bilo koja druga država. Zato mi je veoma drago kada vidim da se naša djeca još uvijek druže na našim susretima i našim feštama“, ispovijeda nam se Alma.

Pored folklorne grupe, Alma se, poput oca Dževada, angažovala i u radu muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“. Ovaj humanitarni rad zaokuplja je i danas, „fadder“ je dva djeteta u Bosni, u Gračanici i Sarajevu, učestvuje u humanitarnim akcijama i radu u organizacijama „Våra barn” (”Naša djeca”) i ”Missing people” („Nestali ljudi“). Alma i ovdje slijedi svoj životni moto: „Nikad ne radi drugome ono što ne želiš da tebi neko uradi“. Ona radi upravo ono što joj nalaže njena savjest, brine se o drugima.

Alma živi i danas u Örebrou, završila je školu za CNC-operatora i majka je dvojice sinova.

Prva voditeljica Smotre

Udruženje „Ljiljan“ iz Motale bilo je 2.marta 1996.godine domaćin prve Smotre bosanskohercegovačke kulture u Švedskoj. Alma Zahirović je, uz Murisa Tiru, bila voditeljica programa. Entuzijazam ondašnjih članova bio je veoma veliki. Pripreme su trajale sedmicama i bilo je angažovano oko stotinjak članova ovog udruženja.

Skupljanje je počelo od sedam sati, da bi se završilo u 2 poslije ponoći. Na prvoj smotri učestvovalo je 8 dječijih folklornih grupa, 2 dječija hora, 20 omladinskih folklornih, 16 horskih i 17 recitatorskih grupa. Ovom skupu prisustvovalo je između 3.000 i 4.000 hiljade Bosanaca i Hercegovaca, a švedski mediji bili su imponirani ovako brojnim skupom i kvalitetnim programom.