Behka i Ljuca, sevdah legende minulog vremena

Moram se pohvaliti da pripadam stanovnicima predratnog Sarajeva, koji su slušali i uživali u sevdahu u interpretaciji Behke i Ljuce, sarajevskih legendi, kojima se proslavila UPI -jeva kafana i aščinica"Kolobara" u blizini ljetnjeg kina"Kolobara"na sarajevskoj Baščaršiji

"Kojeg li užitka i meraka"-rekli su svi oni koji su znali i znaju što je sevdah, jer Behka i Ljuca su bili jedinstven umjetnički par, koji je uvijek nastupao u tradicionalnoj muslimanskoj narodnoj nošnji, ona pjevala uz def, a Igbal (Ljuca) ju pratio "kucajući" uz saz! Kafana je uvijek bila puna, mnogi su željeli da uz kahvu, poneko uz "čokanj" dobre rakije, daju sebi oduška nakon napornog radnog dana, ili pak da ih samo slušaju i gledaju!.

Kada su odmah nakon završetka rata, tačnije, u oktobru 1997. godine, moje švedske kolegice željele da posjete Sarajevo, sarajevske škole i djecu, zaželjele su i da sjednu u tipičnu sarajevsku kafanu, i ja sam ih odvela u kafanu Behke i Ljuce. Sjedile smo na dugoj kafanskoj sećiji prekrivenoj crvenim bosanskim ćilim-serdžadama, pred nama kahva iz džezve i fildžana na tronošcu sa demirlijom. Prijatno, toplo i lijepo ali Behke i Ljuce nije bilo!. Behka je umrla 1995. godine, a kasnije i Ljuca, oboje umrli i ukopani u svom Sarajevu. I današnjim, malo vremešnijim stanovnicima Sarajeva otme se uzdah kada se spomene pravi sevdah i ime Behke i Ljuce. Jer, sevdah je danas izgubio i tu svoju ljepotu kazivanja boli, čežnje i žuči koju istinska ljubav izaziva, a koju su tako dobro prenosili i pjevali- Behka i Ljuca!

Ko su bili Behka i Ljuca?

Behka je bila cura iz sarajevske Vratničke mahale, čiji se glas pročuo po Sarajevu nakon njenih nastupa po teferičima oko Sarajeva, svadbama (šerbetima), prigodama pečenja bestilja (šljivov pekmez) u jesenjim mirisnim avlijama i baščama sarajevskih mahala, pa iako tvornička radnica nikad nije odbijala pozive na brižno pripremane derneke i teferiče.

Oknivene kose (kanirane poznatom crvenom biljnom bojom sa Istoka), svilenim dimijama i šamijom sa kerama, koporanom i beznom vezenom košuljom, punašna, ali uvijek nasmijana i spremna za- zapjevati!!

Nezaboravne su njene interpretacije pjesama "Osmanaga", "Evo mene u Saraj´vu same", "Star se Ćurčić oženio", "Čudna jada kada akšam pada", "Od sevdaha goreg jada nejma", koje danas skoro više niko i ne pjeva, ili ne pjeva kao Behka!

Udata za Asima harmonikaša, s kojim je imala jednog sina, i s kojim je dugo nastupala, ali se kasnije razvela i svoj umjetnički i partnerski život nastavila uz Igbala, Ljucu, sazliju, pa su do kraja života ostali poznati kao jedinstven "sevdah duet"- Behka i Ljuca!!

Ljuca Igbal, sazlija i pjevač iz poznate familije Ljuca, čitav život je svirao i pjevao po kafanama i mehanama, kasnije se pridružio Behki, i ostali su zajedno sve do kraja života.

U čaksirama, fesu, košulji sa pasom i jelekom, svojim sazom (žičani instrument porijeklom iz Perzije) i obaveznom ukrasnom"kitom" ne samo na fesu nego i na instrumentu, brčićima i šejretskim osmijehom, "kucao" je uz svoj saz (samo se za saz kaže "kucati"a ne svirati), prekidajući jedino kada je Behka pjevala "Osmanagu", prateći se sama svojim defom! Behka i Ljuca su svirali za narod, za meraklije i dertlije, i pare ih nisu mnogo zanimale, a koje su danas u visoko komercijalnim odnosima, glavni uvjet za bilo kakav nastup, najčešće sumnjivog umjetničkog kvaliteta.

Sa Behkom i Ljucom je nestao jedan svijet, ostale su uspomene i sjećanja, sjećanja na život koji više ne postoji i Sarajevo koga više nema! Neka je vječni rahmet sarajevskim legendama Behki i Ljuci!

Sjećanje na Behku i Ljucu njeguje na svojim druženjima"i "Udruženje bosanskog naroda" iz Gävle-a, pa kao zoran primjer prilažem ovu fotografiju Fikrete i Raifa kao Behke i Ljuce.