"Mi smo rasule mladost, k´o da imamo dvije"

Duboko uvjerena da će obilježavanje i proslava 8.marta - Međunarodnog dana žena i ove godine proteći u znaku fešti, derneka i teferiča, te poklanjanju cvijeća i bombonjera od strane muškaraca u ovoj prigodi, sačekala sam da prođe pristojna sedmica i da se, poslije svega, i u našoj domovini Bosni i Hercegovini i u Švedskoj, stišaju zvuci plaćene muzike i ishlape promili adrenalinskih eliksira, te da odam zasluženi obol onima koje to stvarno zaslužuju: ženama izbjeglicama i useljenicama diljem ove okrugle planete!

Međunarodni dan žena 8. mart, svoju dugu povijest od 1910.godine i kasnijeg priznavanja od strane Ujedinjenih nacija, je imao snagu i odjek dugi niz godina, dok se u situaciji boljeg življenja i postizanja visokog standarda, nije pretvorio u komercijalni i već iživljeni gest, koji se u današnjoj Švedskoj svrstava u kategoriju "Mors dag" ( Dan majki ) ili pak "Alla hjärtans dag" ( Dan zaljubljenih ili Valentinovo ), iako Kraljevina Švedska uživa veliki ugled u svijetu kao zemlja visoke ženske ravnopravnosti i demokracije!

Očekivala sam, bar ove godine, da se ovaj međunarodno priznati dan, obilježi prigodnim akademijama i manifestacijama (u našoj domovini Bosni i Hercegovini desilo se to, skoro stidljivo, samo u Mostaru i Sarajevu, od strane nekih ženskih nevladinih organizacija), ali nije bilo mnogo dalje i više od toga.

Bilo je to izuzetno potrebno u tektonskim poremećajima u urušenoj demokraciji i sveoopćoj politici u Bosni i Hercegovini, ali ne samo unutar naših granica, nego i u Evropi, pa i čitavom svijetu.

Zato, ovo je moj glas i obol svim ženama koje su bile prisiljene da napuste svoje domove i sa djecom na leđima i zavežljajima u rukama, traže spas za goli život i neku luku, samo da bi se život nastavio i da bi djeci pružile tračak nade i neku budućnost. U mojoj već ostarjeloj glavi, na prvom mjestu su žene Srebrenice, žene današnje Sirije, Iraka, Afganistana….

Ovo je moj glas za sve žene Bosne i Hercegovine u Švedskoj, koje su se uspjele vrlo efikasno organizirati u novoj sredini i u svojim aktivnostima na širokom planu, pokazale svoju snagu, umijeće, dignitet, humanost, neiscrpnu i željeznu volju u postizanju sebi zadanih ciljeva u očuvanju visokih moralnih načela koja krase ženu kao ljudsko biće!

Ovo je moj glas i obol svim ženama Bosne i Hercegovine, koje su u zemljama izbjegličkog prihvata, ostvarile akademsku i političku karijeru, postale profesori na uglednim obrazovnim institucijama, istrazivači, liječnice na čuvenim svjetskim klinikama, koje nisu zaboravile svoju domovinu i kojoj i danas svesrdno pomažu!

Ovo je moj glas i obol svim ženama, i useljenicama i onim u Bosni i Hercegovini prvenstveno, koje su postale poduzetnice, osnovale firme i poduzeća u raznim privrednim granama, u cilju osiguranja egzistencije svojim familijama i pružanja mogućnosti svojoj djeci za obrazovanjem.

Ovo je moj glas i obol svim ženama žrtvama nasilja u porodici, koje su smogle snage i digle svoj glas protiv svake vrste zlostavljanja od strane muške populacije i ostvarivanju svojih prava u planiranju porodice, protiv diskriminacije pri zapošljavanju i slično.

Ovo je moj glas i obol svim ženama iz Bosne i Hercegovine, ma gdje danas u svijetu bile, koje su pronašle unutrašnju snagu i motivaciju da se doeduciraju i osposobe za strana tržišta rada, da u mnogim slučajevima prije dobiju posao od svojih muževa, da uz sve to- podižu i standard življenja svojih porodica i pokazu zavidnu snagu i umjetnost življenja u novim okruženjima.

Ovo je moj glas i obol svim ženama i aktivisticama-humanitarkama, koje i danas, toliko godina poslije prestanka agresije na našu jedinu domovinu-Bosnu i Hercegovinu, organiziraju prikupljanje humanitarne pomoći za socijalno najugroženije stanovništvo, narodne kuhinje, bolesne i osobe sa posebnim potrebama, demantirajući do temelja narodnu izreku: "Sit gladnog ne razumije!"

Ovo je moj glas i obol svim mladim majkama u izbjeglištvu, ma gdje se danas nalazile, koje u porodici njeguju maternji jezik, održavaju tradiciju, temelje i potkrepljuju identitet porijekla svoje djece, duboko svjesne da ih na taj način i izuzetno zaštićuju.

Ovo je glas i obol za sve moje vršnjakinje, danas umirovljene 70-godišnjakinje po svijetu, koje su i u drugim sredinama razvile zavidno široku lepezu novih aktivnosti, novog i možda još atraktivnijeg posla, ne štedeći ni ljepotu niti unutarnju energiju i "rasule mladost k´o da imaju dvije..."

Na kraju, ovo je moj glas i obol i jednom muškarcu: Abdullahu Kurdiju, ocu malog Aylana Kurdija, koji je tragično stradao u izbjegličkom čamcu zajedno sa majkom i bratom Galebbom, a čija je tužna slika sa obala Egejskog mora obišla i uzdrmala svijet.

Prema riječima očevidaca i preživjelih, Abdullah je, pokušavajući da spasi i svoju ženu, plačući vikao: "Diši, diši! Ti trebaš da živiš !"