Kozarac - bosanski feniks

Sjećam se kad sam u toku oslobodilačkog rata 1992/95. godine, vezan bukagijama i pod jakom oružanom pratnjom tkz. vojske RS BiH, sprovođen u Vojno istražni zatvor u Banjaluku.

Prolazeći kroz Kozarac kradomice sam gledao agresorsko varvarsko djelo uništenih kuća i pustoši.

Koliko god su granatama uništene i popaljene kuće nadrealno izgledale, na mnogim su ostali uspravni dimnjaci iz kojih se nije vihorio dim i nije se osjećao miris života. Ja sam se sjetio jednog narodnog proročanstva, koje kaže: ”Tamo gdje su dimnjaci ostali uspravni, vratiće se stanari”. Tu sliku, još stravičniju vidio sam i godinu dana poslije rata kad sam u pratnji UN-a išao službeno u Banjaluku. Ta slika urezala mi se u pamćenje i književno sam je obradio u jednoj svojoj pjesmi iz knjige ”Vraća se kući bosanski kralj”.

S nadom u Božiju pravdu sam i u zatvoru vjerovao da će zlo da bude poraženo i da će se sa uspravljenih dimnjaka zavihoriti dim kao bosanska zastava. Vihori se...vihori.

Historija Kozarca

Područje Kozarca čini više sela i zaseoka ispod zapadnog dijela planine Kozare. Impresivna je slika petnaestak minareta koj se ponovo uzdižu i vide sa glavne ceste. Sami grad ili ”Kozaračka čaršija” nalazi se na dvanaestom kilometru od Prijedora prema Banjaluci. Prvi put se spominje 1334. godine pod nazivom Kozara (Cazara, Kotzura). Godine 1360. dobija status slobodnog kraljevskog grada ”Libera Villa”. Bio je središte Sanske župe. Tokom 14. i 15. stoljeća izmjenjuje se ugarska i bosanska vlast. Turci ga osvajaju 1518. godine i tu vladaju s malim prekidima 360 godina. U tom razdoblju se razvija u veliki administrativno-politički centar tog dijela Bosanske krajine. Cvjetaju trgovina i zanati. Od 1687. do 1835. je administrativno-upravno središte kapetanije.

U odmazdi zbog krajiške bune protiv Turske carevine popalio ga je Omer paša Latas. U bitkama oko Kozarca izginuli su mnogi Kozarčani. Prvi kapetan Kozarca spominje se 1709. godine i zvao se Murat, sin Mustafe bega Ćore, koji je doselio iz Bosanske Kostajnice.

6. septembra 1878. godine, poslije pada Banjaluke, u Kozarac ulaze austrougarske trupe. Značajan otpor novoj okupaciji pružili su uvijek ratoborni i slobodoljubivi Krajišnici. Ostala je zapamćena čuvena bitka pod Banjalukom u kojoj je poražena moćna austrijska vojska. Nažalost, bila je to samo jedna dobijena bitka i Bosna je voljom velikih sila za kesu dukata prodana na Berlinskom kongresu. Otpor koji je pružen okupatoru je dio bogate historije BiH.

U periodu Austro-Ugarske vladavine Kozarac gubi značaj ali se ipak razvija i modernizira. Cvjeta drvna industrija, otvaraju se škole. U tkz. ženskoj školi 1910. godine ide 30. učenica.

Iz tog perioda je zapamćena jedna ljubavna romansa između ćerke vlasnika pilane Austrijanca Šmucera i mladog i lijepog Kozarčanina Mehmeda. Ljubav dvoje zaljubljenih osporavale su obje porodice. Rodilo se dijete i nekoliko dana poslije Austrijanku tajno odvedu u Austriju, a nemalo potom dijete umre. Mehmed podigne malo turbe/kapelicu/ i to ostade kao trajno obilježje nesretne ljubavi. I danas Kozarčani posjećuju ovo mjesto, zaljubljeni posebno.

U Drugom svjetskom ratu mjesta Potkozarja su izložena strašnom stradanju. Naročito je stradalo srpsko stanovništvo. Ali ni drugi narodi, antifašistički raspoloženi, nisu bili pošteđeni.

Krajiška krvava haljina je u svim ratovima bila zastava stradanja i uništavanja.

Period poslije Prvog svjetskog rata Kozarac usporava u razvoju, a i poslije Drugog rata ništa se posebno ne mijenja.Prijedor se ubrzano razvija zahvaljujući rudnicima željeza u Ljubiji i Omarskoj. Mnogi Kozarčani odlaze na rad u evropske zemlje i to će se kasnije pokazati vrlo korisnim za budući razvoj Kozarca.

Kozara je proglašena nacionalnim parkom, ali Kozarac nema baš velike koristi od ovog turističkog brenda, naročito u ovom turbulentnom vremenu tranzicije. Agresija na BiH 1992/95. godine sručila se svom silinom i na Kozarac. April i maj 1992. su crne stranice kozaračke historije. Neznatan otpor u odbrani kućnog praga protiv moćne JNA i raznih domaćih i stranih paravojski, naročito ostrašćenih lokalnih Srba, ugušen je brutalno u krvi i nasilju. Činjenica da je prema popisu stanovništva 1991. godine u Kozarcu živjelo 3740 Bošnjaka (preko 92 %), dovoljno govori o karakteru rata i agresije.

Plan da se bošnjačko stanovništvo raseli, pobije i sva imovina uništi ovdje je sproveden potpuno. Blizu 2.000 Kozarčana je ubijeno ili se vode kao nestali. Većina je prošla kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje, gdje su bili izloženi strašnim torturama, mučenju, silovanju, pljački... Ni u nacističkoj Njemačkoj nisu zabilježeni metodi mučenja kao u ovim logorima. Nisu pošteđena ni djeca, ni starci, ni žene. Nadprirodno zlo se ovdje iskazalo u svoj svojoj brutalnosti. Kozarčani su odvođeni i u druge logore na teritoriju BiH, u Srbiji i Hrvatskoj.

Ubijani su u logorima Manjača i Batković. Korićanske stijene na planini Vlašić su posebnost u izvršenju egzekucije nad provalijom. Hrastova glavica, prirodna jama duboka 20 metara je takođe poslužila krvolocima za masakr i ubijanje. Za Korićane su izvršitelji zločina Zoran Babić, Milorad Škrbić i Željko Stojinić, suđeni, pa oslobođeni.

Hrastova glavica čuva i danas svoju tajnu. Niko nije procesuiran. Teško je mjeriti veličinu zločina u pokušaju da se nadomjesti pravdom koje nema. Nema ni onih nevino pobijenih koje nadamo se samo Bog može zaštititi svojom pravdom. Ne oprosti im Bože, jer znali su šta rade.

U oslobodilačkom ratu Kozarčani su se posebno iskazali. Tri generala: Sakib Mahmuljin, Fikret Ćuskić i danas aktivni general Sakib Forić, te mnogi brigadiri i komandanti nižih vojnih formacija, ratovali su sa svojom vojskom na svim frontovima BiH.

Kozarac danas

Kozarac je u dejtonskoj podjeli BiH dodijeljen RS-u i to je ovozemaljska pravda za sva stradanja proteklog rata. Obnavlja se iz pepela. Dižu se veleljepne kuće i to govori o ovim valjanim ljudima da se nikada ne predaju. Obnovljene su sve džamije, imanja se krče od korova za nove zasade. Podiže se nekoliko modernih farmi.

U gradskoj zoni dižu se raskošni restorani, kafići, olimpijski bazeni. Zanatske radnje, veletrgovine i nekoliko manjih industrijskih objekata čine skroman potencijal privrede.Problem nemogućnosti zapošljavanja onemogućio je potpunji povratak. Činjenica je da Kozarac tokom godine punim plućima diše samo ljeti. Za raseljene diljem svijeta, u tom periodu organiziraju se razni programi, svadbe i teferiči. Kulturno ljeto sa skromnim sadržajima daje programski smisao kao i u većini malih gradova BiH. Tutrbofolk i zabava osvajaju mladost i njihove potrebe kulturnog uzdizanja. To je, nažalost, naša zbilja.

Osnovna škola je svijetla tačka u entitetu Svetosavskog obrazovanja. Dobro je da se ova škola sa modificiranim programom nacionalnih predmeta može zvati školom pod jednim krovom. Redovan sam gost na proslavama dana škole i hvala Bogu da se multikulturalni smisao u našoj zemlji ovdje iskazuje punim kapacitetom. Prisustvo ministra obrozovanja RS-a Kasupovića daje nadu. Nažalost, sve je manje đaka prvačića i to treba da brine građane Kozarca.

Za turističku ponudu izdvajam zanimljivosti kulturno-historijskog naslijeđa. Tarih na kapiji Starog grada, primjer lapidarne književnosti o izgradnji Kapetanove kule, svjedoči o stolovanju kozaračkih kapetana 1736. godine. Lapidarij i mezarje kapetana gdje se izdvaja nišan posljednjeg kapetana Mehmed bega je uređeno, iako je cijeli prostor bio potpuno devastiran. Lijepo uređeni restoran sa bogatim bosanskim jelima je dio sadržaja. Obnovljena Mutnička džamija iz tog perioda je kruna obnovljenih džamija na cijelom teritoriju Kozarca. Stara pravoslavna crkva iz 19. stoljeća upotpunjuje smisao i vjeru u suživot.

Kozara i Mrakovica su nacionalni park sa bogatim prirodnim ljepotama, biljkama, divljači, razigranim potocima. Kozarčani su ponosni na svoj planinarski dom na Debelom brdu gdje se teferiči skoro svakog vikenda. Dok rane zacjeljuju, Kozarac se vraća svojoj samobitnosti.

Kozarčani

Značajne Kozarčane neću nabrajati jer ih sve i ne poznajem. Izdvojiću za ovu priliku jednog prirodnjaka i jednog umjetnika. Medeni Sulejman Suljo Jakupović rođen je u Kozaruši 1973. godine. Školovao se u Kozarcu i Prijedoru. Otac je dvoje djece. Živi na potezu Sanski Most-Kozarac. Početkom rata kao maloljetnik učestvuje u organiziranom otporu u odbrani Kozarca, biva zarobljen i odveden u logor Keraterm. Po izlasku iz logora javlja se dobrovoljno u redove Armije R BiH i kao pripadnik 17. slavne viteške brigade u oslobodilačkom pohodu stiže pred kapije rodnog Kozarca.

Dejtonski sporazum i perfidna međunarodna politika spriječili su daljnje napredovanje oslobodilačke vojske. Kozarac ostade iza linije ”svjetlosti”. Poslije rata Suljo se bavi trgovinom i prije dvanaest godine poslije obnove porodičnog imanja kreće u prirodu zajedno sa svojim marljivim insektima. Pčele postaju njegova pereokupacije i postaje jedan od najboljih proizvođača meda u BiH. Organizira pčelarsku zadrugu i animira u ovom poslu tridesetak sugrađana. Danas ova valjana ekipa proizvodi tridesetak tona najkvalitetnijeg meda. Suljin med dobija najveće nagrade u zemlji i inostranstvu na sajmovima meda.

Neorganizirano tržište i neefikasnost sistema BiH onemogućava prodaju i izvoz meda, ove važne privredne grane. Muhidin Šarić- književnik rođen je u Prijedoru 1944. godine gdje mu je porodica protjerana iz Ključa 1944. godine. Vraćaju se u Ključ 1945. godine na zgarište kuće i tu budući pisac provodi djetinjstvo. Srednju školu pohađa u Prijedoru, odlazi na studij u Banjaluku i Novi Sad. Po povratku zapošljava se u Kozarcu kao nastavnik maternjeg jezika. Do 1992. godine radi u Prijedoru kao kulturni radnik i posebno se ističe u organiziranju velikih Knjževnih susreta na Kozari.

Odveden je iste godine zajedno sa svojim sunarodnjacima u logor Keraterm. Stradalnik je i svjedok strašnih mučenja i ubijanja nevinih ljudi. Iz logora ga put vodi u izbjeglištvo u Austriju i tu dočekuje kraj rata. Aktivno piše tokom boravka u tuđini i učestvuje u logističkoj podršci borcima Armije R BiH. Objavljuje brilijantni roman „Keraterm“ čije treće izdanje izlazi ovih dana.

Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Posebnost je ovodišnja nagrada za dječiju književnost ”Mali princ”. Zastupljen je u školskoj lektiri, prevođen na više jezika i ove godine obilježavajući 40. godina stvaralaštva objavljuje svoju dvadesetprvu knjigu. Član je Društva pisaca BiH. Bio je prvi direktor Osnovne škole u Kozarcu i tu je i penzionisan. Živi u Kozarcu. Strastveni je gljivar i planinar.